Danas: Sumnja u podatke o broju zaraženih učenika

Podatak da je u Srbiji zaraženo samo 39 osnovaca i 52 srednjoškolca, te da je polovina od ukupnog broja kovid pozitivnih đaka iz prestoničkih škola, daleko je od istine.

Foto: Canva

Kao razlog raskoraka zvanične statistike i stvarne situacije na terenu sagovornici Danasa navode činjenicu da se deca i mladi ređe testiraju jer uglavnom imaju blage forme bolesti. Sindikati sumnjaju da direktori škola prijavljuju tačne podatke, a posebno im „bode“ oči što Krizni štab ne saopštava koliko je zaraženih nastavnika.

– U društvu u kojem smo bili svedoci slavljenja pobede nad koronom nije neočekivano da sada prisustvujemo okolnostima u kojima treba da dokažemo da je naš obrazovni sistem najbolji, najsnalažljiviji i najuspešniji, a kakva je veza te tvrdnje s realnošću, o tome se očigledno ne priča – kaže za Danas Vesna Vojvodić Mitrović, iz Granskog sindikata prosvetnih radnika Srbije „Nezavisnost“.

Sumnju u zvaničnu statistiku iznosi i epidemiolog Zoran Radovanović.

– Roditelji se žale da je teško mladu osobu testirati, kažu da se muče, da idu od jedne od druge zdravstvene ustanove i dobijaju kontradiktorne informacije tako da zaražene dece sigurno ima mnogo više nego što pokazuju zvanični podaci. Kod dece su simptomi uglavnom blagi i sigurno je da i zbog toga promakne. Lično sam protiv da se, ako ne mora, škole zatvore. A ako već mora da dođe do obustave nastave, to treba da bude ciljano u ustanovama i naseljima gde je situacija dramatična – kaže za Danas Radovanović.

On napominje da je obrazovanje mnogo trpelo od 15. marta i da je gubitak u znanju ogroman.

– Koliko god dobro organizovali onlajn nastavu, nedostaje direktni kontakt sa nastavnikom, baška što bi zbog socijalizacije bilo dobro da deca idu u školu. I u zapadnoj Evropi je stav da se, ako ne mora, ne obustavlja nastava u školi. Deca su manje značajan rezervoar zaraze, a imajući u vidu nenadoknadiv gubitak u obrazovanju, gleda se da škole koliko god je moguće nastave da rade – ističe Radovanović.

Da je povoljna epidemiološka slika u školama nerealna slaže se i Vesna Vojvodić Mitrović, koja odgovornost za takvo stanje delom prebacuje na direktore škola.

Direktori su obavezni da objektivno izveštavaju o situaciji u svojoj školi, ali su, smatra Vojvodić Mitrović, itekako svesni činjenice da mogu biti sankcionisani ili procenjeni kao neodgovorni u okolnostima u kojima oni ne mogu biti odgovorni za sve elemente zdravstvene zaštite svojih učenika.

Pogotovo kad je reč o srednjoškolcima.

– Jer čak i kad u školama imate obezbeđenu higijensko-zdravstvenu zaštitu, ne možete biti sigurni da učenik koji menja dva, tri prevoza, nije bio ni u kakvom riziku. Zato mnogi direktori suptilno pokušavaju da izbegnu krajnje objektivno prikazivanje situacije u svojoj školi, jer misle da će od ministra prosvete dobiti neku vrstu epiteta neodgovornog rukovodioca koji nije postupio u skladu sa preporukama i obavezama. Mislim da tu leži čvorište problema što mi u obrazovnom sistemu ne raspolažemo preciznim informacijama šta se na terenu dešava – smatra Vojvodić Mitrović.

Na pitanje zašto su tri sindikata tražila produženje raspusta umesto prelaska na onlajn nastavu, ako smatraju da je epidemiološka situacija u školama zabrinjavajuća, ona kaže da je ta ideja potekla iz dosadašnjeg iskustva kada je zbog gripa produžavan zimski raspust.

– Mislim da je taj predlog bio rezultat procene predsednika sindikata da je produžetak raspusta najmanje bolna varijanta da se prevaziđe udar na naše zdravlje. U martu je odluka bila da se škole zatvore, a broj potvrđenih slučajeva zaraze virusom korona je bio desetostruko niži – ističe Vojvodić Mitrović.

S druge strane, dr Radovanović objašnjava zašto ne treba praviti analogiju između gripa i kovida.

– Grip je sasvim druga bolest. Kada prestane škola, bilo zbog raspusta ili se donese odluka da se veštački napravi raspust, odjednom se učestalost gripa smanjuje, zato što su deca populaciona grupa koja se najčešće zaražava i najčešće prenosi zarazu na ostale uzraste. Ali kod korone se deca teže zaražavaju, a kad se zaraze manje rasejavaju klice od odraslih, tako da je epidemiološki gledano, uloga dece u rasejavanju klica mnogo veća kod gripa nego kod kovida – ukazuje Radovanović.

Iako su, prema najnovijim uputstvima, škole obavezne da na dnevnom nivou izveštavaju školske uprave o broju zaraženih, primetno je da Krizni štab do sada nije iznosio podatke koliko je obolelih nastavnika. U školama svedoče da je sve teže organizovati zamene, a u grupama na društvenim mrežama koje okupljaju prosvetne radnike konstantno se iznosi zahtev da se pređe na onlajn rad.

– To što nastavnici i nenastavno osoblje u školama nisu izdvojeni u statistici nije posledica činjenice da neko za to nije zainteresovan, već naprotiv da bi se umanjio mogući odgovor javnosti nekom vrstom nezadovoljstva ili pojačane uznemirenosti. Zbog toga se svi ti podaci slivaju u ukupan broj građana, a mi na terenu vidimo koliko je nastavnika koji odsustvuju s posla. Nije teško proveriti koliko je nastavnika obolelo od korona virusa jer smo se izborili tokom pandemije da zaposleni koji su na bolovanju zbog kovida 19 primaju platu u punom iznosu. Ali, ako smo stigli dotle da neka unutrašnja kontrola proverava jesu li direktori priznali koliko u njihovim školama nedostaje nastavnika, kako se dovijaju sa zamenama i kako se organizuje obrazovno-vaspitni proces, onda je to pokazatelj da sistem nije dobro postavljen – smatra Vesna Vojvodić Mitrović.

Ko broji nastavnike?

Reagujući na zvanične podatke o broju zaraženih đaka koje je pratila ocena premijerke Ane Brnabić da su škole „najbezbednija mesta“, iz Unije sindikata prosvetnih radnika su poručili da nastavnici nisu ni pomenuti „da bi romantičan odnos prema trenutnoj situaciji bio kompletan“.

„Drugim rečima, bezbedno je zato što pojma nemamo šta se u školama dešava! Koliko je zaposlenih zaraženo i na bolovanju zbog koronavirusa, koliko je u izolaciji… ovu vlast, čuli smo, ni najmanje ne zanima. Uprkos tome što škole popunjavaju upitnike i tabele, niko se brojkama ne bavi, a svakako ih niko ne analizira. O zamenama odsutnih da i ne govorimo jer ih je nemoguće naći, čak i u uobičajenim zdravstvenim okolnostima. Dakle, u Srbiji se zaposleni u školama ne cene, slabo plaćaju, a u epidemiji se i ne broje“, ističu u Uniji.