Postavljanje granica deci nalik je na saobraćajne znake na putu

I dečjoj slobodi potrebne granice
Psiholozi smatraju da je mališanima prepušteno da donose odluke za koje nisu spremni ni zreli. Evropa forsira zakone prevelikih sloboda za dete, kaže dr Vlajko Panović
mama
Mlada mama i šestogodišnji sin, sa uputom pedijatra odlaze u laboratoriju da bi se uradila hitna analiza uzorka njegove krvi. „Mali“ čovek ne želi da da krv, a majka moli medicinsku sestru da sačeka da se dogovori sa sinom. Njih dvoje dugo razgovaraju, ali dete ipak odlučuje da neće to da uradi i oni odlaze iz zdravstvene ustanove.
Ovaj događaj od pre nekoliko dana u Beogradu, prema tumačenju psihologa, zapravo je samo kap u moru današnjih roditeljskih grešaka, prevelikog popuštanja i nedopustivog dozvoljavanja mališanima da sami donose važne odluke.
– Evropa forsira zakone prevelikih sloboda za dete, a takvi zakoni su protivni našem ustavu – kaže dr Vlajko Panović, psihoterapeut. – Roditelj je dužan da se do punoletstva brine o deci na najbolji način. A recimo, među zakonima koje smo usvojili je i onaj da roditelj nema pravo na uvid u zdravstveni karton svog deteta. Deci se daje preveliko breme odlučivanja o stvarima za koje nisu spremni, niti zreli da donose odluke.
Tako, po Zakonu o pravima pacijenata, deca sa 15 godina mogu sama da odlučuju o predloženoj medicinskoj meri. Devojčica u tom uzrastu ima pravo da odluči da li će da abortira i nije u obavezi da sve elemente saopšti roditelju. Međutim, još dok su mnogo mlađa, deca u sopstvenom domu imaju i previše „odrešene ruke“.
 

NEMA PRAVILA
I van roditeljaskog doma, u školi decu prati nedoslednost u vaspitanju i odnosu prema njima. – Ako dete ne dolazi na nastavu, ne poštuje to pravilo, trebalo bi da ga prati neka sankcija, ali to nije baš uvek tako – kaže Milena Oparnica, školski psiholog u beogradskoj OŠ „Jelica Milovanović“. – Odrasli različito tumače dečja prava i slobode, pa im ne postavljaju jasan obrazac. U nekim odeljenjima tako ima gomila opravdanih, a u drugim neopravdanih izostanaka.

 
Većina mladih mama i tata, nesvesno, dozvoljavanjem deci da im se „popnu na glavu“, zapravo njima čini veliku štetu, smatra naš sagovornik. Deci su neophodne granice, koje mora da postavi roditelj, a one služe ne da ih sputavaju, već da ih usmeravaju. Granice su neophodne da bi dete razumelo realnost i okolnosti oko sebe, da bi moglo da se orijentiše ka poželjnim stvarima – lepoti, dobroti, skladu, redu, radu, organizovanosti, poštovanju drugih.
– Postavljanje granica deci nalik je na saobraćajne znake na putu – smtra dr Panović. – Dete vozi svoj auto, a roditelj mu pomaže sa „uspori, kreni, dodaj gas“. Međutim, mi živimo u civilizaciji koja forsira život bez granica, počevši od crtanih filmova, pa do poželjnog načina ponašanja koje u prvi plan stavlja individualne vrednosti. Takvo dete i takva deca, koje je danas sve više, teško uvažavaju različitost. Postaju sebična i agresivna ako nisu zadovoljene njihove želje.
Jedan od razloga što su nam deca zbunjena jeste što su današnji supružnici sve češće rivali, a ne partneri. Imaju različite opcije tumačenja realnosti i vaspitavanja svoje dece. Kako dr Panović objašnjava, često se događa da jedan, koji je odlučan ili dosledan, insistira na nečemu, a drugi bračni partner govori: „Pusti ga, sad je umoran“. Dete će uvek poslušati onog roditelja koji mu ide naruku, a s vremenom će početi da mrzi onog koji ima čvrste stavove.
– Poreklom sam iz Srbije, a sa dva sina i suprugom već godinama živim u Nemačkoj. Supruga dopušta dečacima da se ponašaju mimo pravilnika u zgradi gde stanujemo. Komšije su se žalile na previše buke, jer klinci čak i fudbalsku loptu šutiraju u stanu – nedavno se na jednom internet-forumu požalio nezadovoljni otac. – Vrište i meni su nepodnošljivi. Kada pokušam da ih urazumim i zaustavim, objasnim da moraju da se poštuju pravila, žena me prekine rečima „ostavi decu na miru i ne istresaj se na njima“. Kada je ona na poslu, šalju joj SMS poruke da vičem na njih, onda me ona zove i grdi. Više nemam nikakav autoritet. A na kraju svega, stigao mi je poziv za sud, jer su nas komšije Nemci tužili zbog buke!
Prema rečima Dragane Ćorić iz Udruženja „Roditelj“, deca često ispituju granice strpljenja roditelja i okoline, a dobijaju odgovor „neka ih“.
– Granice dečjih sloboda, kao i slobodnog vremena, moraju da postave pre svega roditelji – kaže Dragana Ćorić. – Vaspitni modeli su postali komplikovaniji, jer se fokus stavlja na prava, a ne na stvarni odnos roditelja i dece. Brinemo se da im ne povredimo osećanja, previše smo bolećivi, jer danas propuštamo dosta toga u dečjim životima, trčeći više nego ikada za poslom i novcem. Smatramo da ćemo propušteno nadoknaditi popuštanjem. Na taj način kupujemo ono što se ne sme kupovati – ljubav.
 
Izvor: novosti.rs