Draga mama,Žao mi je.
Žao mi je što sam galamila na tebe jutros. Žao mi je za ono što sam rekla.
Znam da je u posljednje vrijeme malo teško živjeti sa mnom. Ili možda vrlo teško.
Znam da često mijenjam raspoloženje.
Znam da mi je soba u haosu.
Znam da se često ne slažemo.
Znam da ne razumiješ neke od stvari koje radim.
Znam da ti se ne sviđa uvijek kako se oblačim.
Znam da te ponekad iznevjerim.
Znam da sam skupa.
Znam da te moj raspored skroz iscrpljuje.
Znam da moja muzika tebi nema smisla.
Znam da nikad nisi sigurna koju ćeš verziju mene dobiti koje jutro.
Znam da imaš osjećaj da se udaljavam od tebe.
Znam da ne znaš šta iduće da očekuješ od mene.
Znam da te znam izluđivati.
Znam da ti nedostaje vrijeme kad sam bila mala i mogla ti stati u krilo.
Znam da ti je ovo teško.
Ali, stvar je u tome što je i meni teško.
Sjećaš li se kad je tebi bilo ovako teško?
Sjećaš li se onoga kad nisi znala kako ćeš biti raspoložena iz jednog sata u drugi, a kamoli iz jednog dana u drugi?
Sjećaš li se želje da plačeš, smiješ se, vrištiš, trčiš, spavaš, pričaš i sakriješ se, sve u isto vrijeme?
Sjećaš li se onoga kad si se pitala zašto se tako ponašaš ponekad?
Sjećaš li se onog osjećaja da ti se mozak i tijelo kreću potpuno različitim brzinama?
Sjećaš li se one nesigurnosti da će ti ljudi koji su ti prijatelji jednog dana i ostati prijatelji idućeg?
Sjećaš li se onog osjećaja da nemaš pojma šta da radiš sa ostatkom svog života iako svi očekuju da si sve prokljuvila?
Sjećaš li se osjećaja nelagode i nesigurnosti u sebe dok su svi drugi tvojih godina tako puni samopouzdanja i sređeni?
Sjećaš li se želje da se uklopiš i ističeš istovremeno?
Sjećaš li se želje da budeš primjećena i da budeš nevidljiva?
Treba mi da se sjetiš svega ovoga. Jer mi treba da me voliš kroz sve ovo.
Treba mi da vjeruješ u mene i kada – naročito kada – ja ne vjerujem u sebe.
Treba mi da me vodiš, čak i kada odbijam vođstvo.
Treba mi da navijaš za mene.
Treba mi da mi vjeruješ.
Treba mi da me natjeraš da zaslužim to povjerenje.
Treba mi da imaš debelu kožu.
Treba mi da imaš meko srce koje i dalje može davati grubu ljubav.
Treba mi da pomogneš mom ne skroz sređenom mozgu da razmišlja dugoročnije nego što bi ikada sam.
Treba mi da odrediš granice.
Treba mi da me pustiš da se nosim sa posljedicama svog ponašanja.
Treba mi da mi pomogneš da pokupim dijelove posljedica svog ponašanja.
Treba mi da budeš ponosna na mene, čak i kad se ja stidim.
Treba mi da me voliš čak i ako ti se ponekad ne sviđam.
Treba mi da se sjetiš da mi je stalo do toga šta ti misliš o meni mnogo više nego što mi je stalo do mišljenja bilo koga drugog, čak i ako ti urlam iz svog glasa da me baš briga.
Treba mi da upamtiš da si mi važna – možda i najvažnija na svijetu – čak i ako se ponašam kao da ne želim da imam ikakve veze s tobom.
Treba mi da upamtiš da te trebam.
Treba mi da upamtiš da te volim.
Znam da mnogo tražim. Znam da tražim da mi daš više nego što dobijaš. Znam da ću te usput frustirati i iznevjeriti i razočarati.
Ali kad dođemo na drugu stranu, takođe mislim da ćemo znati i pamtiti ovo: došle smo tamo zajedno.
Izvor: Lolamagazin