Drage vaspitačice, hvala!

Jutros je dan počeo sa „neću”. Ima 4 godine, ogromno srce i (kao i većina dece) neverovatan talenat da „zaneća” onda kad najviše žurimo.
– Nećuuuu da ustanem!
– Nećuuu da se obučem!
– Nećuuuu tu majicu!
– Gde su čarape sa Elsom i Anom? Neću te! Te su mi ružne!

Već negde posle trećeg neću, dok me mlađe dete vuče za nogu da ga uzmem, strpljenje počinje da me izdaje.


Moje veliko dete u vrtić ide posle doručka. Da bismo što više vremena proveli zajedno, kreće oko 8:30, tata je ostavlja i odlazi na posao. Mama radi od kuće i čuva batu. Mnogo više ovo drugo.

Ali tog jutra, sve je bilo teže nego obično. I baš kad takva jutra naiđu, stanem na trenutak, razmislim, i shvatim koliko smo srećni što je u toj lutriji koju igraš i da nisi svestan, neko tamo izvukao naše brojeve onda kada trebalo i što smo dobili vaspitačice kakve se samo mogu poželeti. Znam da nije bitno da li sam dete poslala lepo raspoloženo ili ljuto, naspavano ili posle noći pune buđenja, one će je sačekati sa osmehom i sve će biti u redu.

Drage vaspitačice, možda niste toga svesne, ali ničim se ne može platiti taj osećaj kad svoje dete šaljete nekom ko će ga dočekati uvek s ljubavlju i razumevanjem. Nekom ko nije pobornik čvrste discipline, već vaspitavanja uz lepu reč, razgovor, osmeh.

I neprocenjivo je to kad:

  • prvih dana njenog privikavanja svakog dana dobijete poruku u kojoj piše: „Anja je dobra, igra se, ne brinite.”
  • njene vaspitačice primete svaku promenu i na to vam skrenu pažnju
  • dobijete poruku sa njenim slikama kako se u vrtiću igra temperama, iako je to danima odbijala
  • ona ne dozvoljava da joj raspletem kosu uveče jer joj je Milica napravila tu frizuru
  • ne želi da joj napravim frizuru ujutru, jer Jeca to zna bolje
  • dođe kući i danima gasi svetla i štedi vodu, da se ne razboli planeta
  • odemo da posetimo vetropark u blizini babine kuće, a ona neprestano ponavlja kako bi se samo Jeca oduševila da vidi vetrenjače.

Toliko je još stvari koje rade vaspitačice, a mi ih uzimamo zdravo za gotovo. Jednom prilikom sam došla po ćerku i ona mi je, kao i obično, potrčala u zagrljaj. Dok sam razmenila par reči sa vaspitačicom, ona je kraičkom oka pogledala moju ćerku i upitala je: „Mila, šta ti je?”. Meni nije izgledala neobično. Na putu do kuće sve je bilo u redu, a sat vremena kasnije počela je da je lomi temperatura. Bože, pomislila sam, da li one svako dete toliko dobro upoznaju, da ponekad bolje od mame osete da nešto nije u redu? Da li sam se setila da, u bilo kojoj od tih situacija, ipak kažem – hvala?

Hvala što svakog dana brinete o mom detetu.
Hvala što mi uvek iskreno kažete kada nešto nije u redu.
Hvala što moje dete zna desetine pesmica, iako ja nemam vremena da ga tome naučim.
Hvala što ste, ko zna koliko puta, ostavili svoju bolesnu decu na čuvanje bakama i dekama, da biste čuvali moje dete.
Hvala što moje dete u vrtić odlazi sa osmehom.
Hvala što ne brinem ako ne stignem da je izvedem malo napolje, znam da ste vi to uradile za mene.
Za sve nežne poglede, za svako milovanje onda kad im treba a mama nije tu, ali i za svaku naučenu veštinu, za osećaj odgovornosti i drugarske odanosti koje našoj deci predano usađuju, svim vaspitačicama koje su se u ovom tekstu pronašle – HVALA!

A. C.

Posvećeno Jeci i Milici iz vrtića „1001 radost” u Beogradu