Društvo psihologa Srbije izrazilo je ozbiljnu zabrinutost i neslaganje sa predlogom da se trajanje nastavnog časa skrati na 30 minuta, jer takva mera, kako su pojasnili, iako naizgled praktična, nosi brojne negativne posledice po kvalitet obrazovno-vaspitnog procesa i psihološku dobrobit učenika.
”Problem sa predlogom o skraćivanju časova nije samo u tome što nije stručno obrazložen, već i u pogrešnoj slici učenika na kojoj počiva. I deca i odrasli mogu da izgube koncentraciju već posle nekoliko minuta, ali isto tako mogu da ostanu duboko angažovani i satima, ukoliko učestvuju u smislenim, izazovnim i motivišućim aktivnostima. Koncentracija nije fiksni kapacitet učenika, već zavisi od toga u kojoj meri je ono što se dešava na časovima smisleno i angažujuće za učenike i od atmosfere u školama.” – navodi se u saopštenju DPS.
Iz Društva ističi da je učenje složen kognitivni proces koji zahteva vreme za uvod, obradu, vežbanje i refleksiju.
Istraživanja iz oblasti obrazovne psihologije jasno ukazuju da je učenicima potrebno određeno vreme da se fokusiraju, povežu novo gradivo sa prethodnim znanjem i usvoje ga sa razumevanjem smisla sadržaja. Na časovima od 30 minuta taj proces se svodi na prenošenje informacija, bez vremena za objašnjenja, pitanja, proveru razumevanja i aktivno učešće učenika.
”Savremena nastava zasniva se na aktivnom učenju, u kojem učenik nije pasivni primalac informacija, već aktivni učesnik u procesu učenja. To podrazumeva rešavanje problemskih situacija, diskusiju, istraživački rad, saradnju, postavljanje pitanja, kritičko mišljenje i povezivanje gradiva sa realnim životnim situacijama. Ovakvi oblici rada zahtevaju vreme – za uvod u temu, razumevanje problema, razmenu ideja, greške, korekcije i zaključivanje. Istraživanja ukazuju da je aktivnost učenika ključna za trajno i funkcionalno znanje. Učenici najbolje uče kada su uključeni, kada imaju priliku da razmišljaju, diskutiju i primene znanje. Skraćivanje časova ograničava ove mogućnosti i vodi ka površnom učenju, pamćenju bez razumevanja i smanjenoj motivaciji i podstiče primenu metoda frontalne nastave.“ – upozoravaju iz Društva psihologa Srbije.
Dodaju i da bi skraćivanjem nastave na 30 minuta posebno bili pogođeni učenici sa razvojnim, emocionalnim i drugim teškoćama, kojima je potrebno više strukture, ponavljanja i individualizovanog pristupa.
”Skraćivanjem časova na 30 minuta smanjuju se mogućnosti za vođenu podršku, dodatna objašnjenja, postavljanje potpitanja i diferencirani rad, koji su ključni za rad u zoni narednog razvoja. Umesto da se učenicima omogući da napreduju korak dalje uz podršku nastavnika i vršnjaka, nastava se svodi na minimum koji favorizuje već razvijene sposobnosti, dok se potencijali koji tek treba da se razviju zanemaruju. Time se produbljuju razlike među učenicima i propušta osnovna razvojna funkcija obrazovanja.” – navodi se u saopštenju.
Sa aspekta mentalnog zdravlja, ubrzavanje nastave i stalni nedostatak vremena mogli bi uticati na porast stresa kako kod učenika, tako i kod nastavnika, tvrde psiholozi.
”Nastavnici bi bili primorani da ubrzano prelaze već preobiman plan nastave i učenja, dok bi učenici mogli izgubiti osećaj sigurnosti i kontinuiteta u radu. To bi dovelo do narušavanja kvaliteta odnosa u učionici, koji je jedan od ključnih zaštitnih faktora za psihološku dobrobit dece. Skraćeni časovi dodatno bi povećavali pritisak, dovodili do osećaja preopterećenosti i mogli bi pojačati anksioznost, frustraciju i osećaj neuspeha kod dece i mladih.” – pojašnjavaju dalje psiholozi.
Ističu i da, u okolnostima u kojima je naš obrazovni sistem, parcijalne i nametnute mere, poput skraćivanja časova, ne samo da ne mogu dovesti do poboljšanja, već dodatno urušavaju već ozbiljno narušen kvalitet obrazovanja u Srbiji i ne dotiču nijedan od suštinskih problema obrazovnog sistema: preopterećene nastavne planove, nedostatak podrške učenicima i nastavnicima, potrebe za sistemskim ulaganjima u obrazovanje, način upravljanja obrazovanjem, odnos prema struci i potpuno odsustvo dijaloga sa onima koji u školama rade. Zato je ključno pitanje obrazovne politike kako obezbediti uslove za kvalitetnu nastavu.
”Društvo psihologa Srbije smatra da svaka promena u organizaciji nastave mora biti zasnovana na stručno utemeljenim analizama, empirijskim podacima i dugoročnim efektima na razvoj dece i mladih. Umesto skraćivanja časova, potrebno je raditi na prilagođavanju nastavnih sadržaja, jačanju socio-emocionalne podrške u školama i stvaranju uslova za kvalitetno, smisleno i održivo učenje.” – zaključuju psiholozi.













Ovo je jedini pravi, smislen i stručan odgovor na predloge koji se ovih dana veštački nameću, bez ikakvog uporišta u svetskoj i našoj nastavnoj praksi. Ništa više od ovoga ne treba. Sve je rečeno, sažeto, koncizno i naučno utemeljeno.
Sa jedne strane, odluka može biti ispravna. Razlog za to je smanjena koncetracija dece, kojoj će ovo biti olakšanje. Pitanje je koliki će biti odmori između časova. To je odlučujuće. Jer se ne radi samo o tome da se slaba koncentracija maksimalno iskoristi, nego da se stvore uslovi za „istresanje sedenjem i radom nagomilane energije“. Ako na 30 minuta nalepe 5 min odmora, pa odmah sledećih 30 min rada – ništa nije urađeno. Samo još jedan pilot projekat urađen za zemlje koje imaju novca da plate male zemlje da blude u idejama i testiranjima. Ustvari KO je dao ovaj predlog??? Ali hajde, ako je projekat nek je projekat, neka ga radi par izabranih reprezentativnih škola 5 godina i imaćemo rezultate po kojima ćemo se ravnati.
Dalje, ovo je loše jer se podilazi kvalitativnom oslabljenju. Najmanji broj dece ima adekvatnu radnu atmosferu kući. Škola je u tim godinama jedino mesto u njihovim životima gde se radi, i gde je „cile mile“ najmanje izražen. Zato je i omražena. U školi nema „drago dete neka mi ćemo“.
Širim temu, al ovde joj je i mesto – školama treba više sporta i vipe pauze. Više mesta za ispucavanje eksplozivnosti, mesta za reakciju, mesta za fizičko dokazivanje, za oslobađanje nagomilane energije.
Odmori moraju biti duži, a časovi mogu ostati na 45 min.
Mora se naći sredina između držanja poklopca na kipućem fluidu i skidanja poklopca, tj davanju oduška. Inače lonac, institucija, prska.
Samo zbog hrane, deca su mogla postati drugačija nego generacije pre. A gde je nasilje u muzici i filmu, pritisak koji roditelji primaju i prenose na decu, nedostatak „prisile i batina“ ( ipak pozitivno, al usporava procese – što je opet manje zlo).
Više kretanja