Dve DIVNE priče o ljudskosti koje dokazuju – kao društvo se jesmo PROMENILI

Foto: Canva

Ovu tvrdnju mnogo smo puta čuli. Da je sve ovo što studenti rade promenilo narod. Da smo postali otvoreniji, da smo naučili da volimo i praštamo, da smo počeli da verujemo da i dalje postoje ljudi, mnogo ljudi koji su spremni da daju, a da ne očekuju ništa za uzvrat.

Njihove šetnje kroz celu zemlju izmamile su suze, probudile poverenje, oterale podozrivost.

Da je zaista tako, uverile du me dve priče koje sam čula poslednjih dana od meni bliskih ljudi.

Prvu priču priča moj brat. On ima dvoje dece, od kojih jedno ima tri, a drugo nije još napunilo jednu godinu. Svi koji smo prošli kroz taj period roditeljstva znamo koliko je istovremeno i lepo i naporno. Odlazak u nabavku, restoran, pa i samo u šetnju, aktivnosti su koje bi trebalo da budu krajnje jednostavne, a li sa malom decom znaju da se pretvore u nemoguću misiju.

Tako su on i moja snaja odlučili, samo njima znano zbog čega, da sednu sa decom u restoran da večeraju. Važno je verovati da nešto možeš, onda ćeš i moći, kažu lajfkoučevi. Oni koji nemaju decu od tri i jedne godine. U realnosti, večera je počela negodovanjem, plakanjem i vrlo brzo se pretvorila u ono u šta se inače pretvara kad su tu mala deca – a to je ručanje na smenu. Ti se bavi decom dok ja brzo pojedem, a onda ćeš ti jesti dok ih ja zabavljam. Naravno da postoji i opcija da im ponudite telefone, ali jasno vam je zašto to nije i ne treba da bude rešenje.

Ja sam uvek bila od onih koji radije prvi drže decu, jer onda posle koliko toliko na miru mogu da večeram.

Ipak, nikad nisam doživela ono što su oni pre mesec dana. A kažu da im nije prvi put. Kad je hrana stigla, za stolom do njih bile su dve žene koje su pijuckale svoje vino. Jedna od njih je videla u kakvoj su teškoj situaciji mladi roditelji i prišla im.

”Izvinite, mogu ja da pridržim bebu, dok vi večerate na miru.”

”Oh, pa nemojte, izašli ste da se opustite, samo vam ona fali.”

”Ma taman posla, imam ja malo veću decu od vaše, nije mi to strano.”

I narednih malo više od pola sata njih dve su zabavljale decu, kako bi mladi roditelji mogli da večeraju.

Nije li to nešto zaista posebno? Bez ikakve obaveze i samo iz želje da pomogne nekom koga uopšte i ne poznaje ova mlada žena uradila je nešto što vraća veru u to da ljudi mogu i te kako da budu dobri jedni prema drugima. Tek tako i bez očekivanja da im se nekako vrati.

Druga priča dešava se u tržnom centru, gde je mama sa dva dečaka od 6, 7, možda 8 godina, došla da pokuša da kupi sebi haljinu. Oni su, kako samo dečaci to umeju, puni energije u prodavnici trčali, krili se, zadirkivali. Majka je pokušavala da ih smiri, ali je na kraju odustala od kupovine , grdila ih, rekavši im da su joj sve upropastili i da sad neće dobiti sladoled. ”Eto, jeste srećni sad? Neću ništa probati, nema veze, idemo. Ti, ti pogotovu, nema sladoleda. On će jesti, a ti nećeš dobiti”, rekla je jednom od dečaka. Bila je očigledno ljuda i razočarana.

Posmatrajući to, pomislila sam: ”Bože, pa to su deca, kako je takva, zašto ih grdi, pa naravno da ne vole kupovinu.”

Osudila sam je u sebi, gledajući svoja posla. Osudila sam je, a da ne znam da li je možda samohrana majka. Možda je ceo dan bila pod stresom. Možda su dečaci uvek tako prepuni energije i ona ne uspeva baš svaki put da se savlada.

Ali, na sreću, tu je bila još jedna mlada žena. Ona im je prišla i rekla dečacima: ”Deco, hajdete sa mnom na ovu klupicu da vam nešto ispričam, dok mama proba haljine.” I tako je i bilo, a mami je trebalo svega 10 minuta. Zahvalila se, kupila haljinu i otišla. Nadam se, ipak, na sladoled.

Postupak ove žene koja je bila tu da pomogne, dok sam ja samo ignorisala situaciju, u meni je probudio stid. Ali sam joj bila silno zahvalna na lekciji ljudskosti koju mi je održala. Bilo mi je žao što ja nisam reagovala kao ona, ali znam da sledeći put hoću.

To nisu situacije koje sam imala prilike da vidim ili doživim do nedavno. Možda to nema baš nikakve veze sa svim onim što nam se dešava, a možda ipak ima. Možda je ta dobrota čučala u nama, a sad je počela da se širi, poput virusa. I nije više ni sramota ni čudno prići nekom i ponuditi pomoć. Biti tu za druge koje vidite prvi put i verovatno ih više nikad nećete videti.

Potrebni smo jedni drugima, a onda kad nemamo kraj sebe nekog koga poznajemo da nam pomogne, zar nije divno ako to učine potpuni stranci? I tu ne mislim na pridržavanje vrata i ustajanje u autobusu. Mislim na one situacije gde se i ne očekuje da pomognete, a ta pomoć je tako potrebna.

Naučiti da verujemo, ako su nas decenijama učili da gledamo svoja posla, jedan je od najtežih zadataka. Ali vidim, jasno vidim, da i te kako možemo.