Glavna tema školskog Saveta roditelja – ni disciplina đaka, ni uslovi za rad, ni radionice o zdravlju, toleranciji, ekologiji

Finansijska kriza je. Cene osnovnih životnih namirnica divljaju, kao i troškovi za struju, gas, gorivo. I u jeku ove situacije i u moru mnogih drugih daleko bitnijih problema u školama u Srbiji, glavna tema saveta roditelja su đačke ekskurzije, odmah od septembra.

Zaista fascinantno kao da će školska godina propasti bez ekskurzije koje su neobavezne i imaju minimalnog obrazovnog uticaja na decu jer su to ipak samo turistička putovanja.

Ne znam da li postoji ijedna zemlja u kojoj se u ovom trenutku toliko diskutuje o đačkim ekskurzijama. Niko neće da opterećuje roditelje dodatnim troškovima, imaju dovoljno problema usled krize i povećanih troškova života.

Ali ne leži vraže, ja sam u Srbiji, ekonomskom tigru, ovde ništa nije kao drugde. Ovde smo, što se ekskurzija tiče zaboravili na krizu, ili barem ona nije stigla to džepova većine roditelja. Ovde se bez veće dileme prihvataju cene koje su šokantne za ljude u inostranstvu sa platama 4-5 većim od naših. Žalimo se da su udžbenici koje dete koristi 9 meseci skupi, dok za dvodnevnu ekskurziju bez problema dajemo više nego na ceo komplet udžbenika. A na cenu udžbenika svakako ne možemo da utičemo. Međutim, na cene ekskurzija bismo i te kako mogli jer one nisu obavezne. Roditelji mogu odbiti da plate basnoslovne sume koje se predlažu. Mogu da kažu: ne, nećemo dozvoliti da nas pljačkaju na ovaj način. Pa kad škola ne bude imala dovoljno zainteresovanih onda će im biti jasno šta roditelji misle o cenama.

Međutim, većina se uopšte ne žali što ekskurzija koja traje manje od 48 sati košta koliko polovina minimalne mesečne zarade. Kada bi roditeljima u inostranstvu škola ovako nešto ponudila, prozori u školi bi popucali od buke roditeljskog negodovanja. Ovo je nivou 500+ eura u zapadnoevropskim zemljama.

Primera radi, ovo su neke cene u inostranstvu: Put Pariz – Normandija (oko 220km), 4 dana, sve posete, obroci, usluge 200 evra. Put Milano – Torino (140km), ulazak u muzej, obrok, kreneš ujutru vratiš se posle podne 35 evra, sve uključeno. U Srbiji kreneš jedno jutro, vratiš se sledeće veče, detetu ti obezbede dva obroka za to vreme, za skoro 20.000 dinara (a roditelj uz to mora da obezbedi detetu novac za one obroke koji nisu obezbeđeni). Što se tiče nadoknade za nastavnike, u većini zemalja oni ne dobijaju dnevnice da vode đake na put. Moja drugarica u Francuskoj koja radi u polu-privatnoj školi, dobila je 50 evra po danu (nema po broju đaka kao u Srbiji). Oni koji misle da nastavnici u inostranstvu zarađuju mnogo bolje, pa je možda ok da ne dobiju dnevnice ili dobiju male, nisu upućeni u temu van granica ove zemlje.

Žalimo se kako nam je obrazovanje urušeno, a ne pitamo se kako mi sami tome dalje doprinosimo, kada nam je neobavezno turističko putovanje dece sa minimalnom obrazovnom vrednosti u vreme finansijske krize glavna tema od početka godine. Oko suludih cena đačkih putovanja u javnosti se ne vodi tolika polemika kao oko udžbenika koji su jeftiniji i korisniji od ekskurzija (a daleko od toga da nisu skupi).

Od svih stvari koje roditelji mogu tražiti od obrazovnog sistema, oni traže da se deca vode upravo na ekskurzije. To je tema. I spremni smo spremni da platimo cene koje ljudi u zemljama gde je minimalna zarada barem 50% veća od prosečne u našoj ne bi platili ni u snu. A u isto vreme, tek nešto preko hiljadu dinara za obezbeđenje u školi, većina roditelja nije spremna da izdvoji, pa školi naprave šestocifreni dug.

Kada sam na sastanku Saveta roditelja u III gimnaziji rekla da su cene skandalozne i namenjene ovcama za šišanje, bila sam jedina sa takvim stavom. Gledali su me kao da sam luda. Rekli su “neka, bićemo ovce za šišanje”(!!!). Dok bi u inostranstvu bilo sramotno ovako nešto izjaviti, kod nas je, izgleda, sramota da kažeš da nećeš da platiš (jer možda ne možeš). Ja mogu. Ipak, ne pada mi napamet, makar bio jedini u čitavoj školi koji neće ići. On nema ništa protiv da bude drugačiji. Ništa mu neće faliti što nema iskustvo koje nema 95% dece u inostranstvu jer tami niti je praksa ići na turistička putovanja preko škole niti ih škole baš mnogo organizuju.

Turizam niti je zadatak škola, niti je nešto čemu škole treba da teže.

Autor: Lidija Smirnov