Zakone o inkluzivnom obrazovanju Srbija ima još od 2009. godine. To smo sve lepo napisali. U zvaničnim dokumentima piše da svako dete sa smetnjama u razvoju ima pravo na redovno obrazovanje, da škole moraju da izrade individualne obrazovne planove, da stručne službe pružaju podršku. Međutim, kad prođete kroz stvarne učionice i razgovarate sa roditeljima, nastavnicima i stručnjacima, slika je sasvim drugačija.
Stvar sreće, ne sistema
„Inkluzija je kod nas, a kako čujem od drugih roditelja i u svetu, nažalost, stvar sreće – da naiđete na prave ljude u pravo vreme“, kaže Jelena Šebez Inić, majka dečaka sa autizmom, u razgovoru za Javni servis. Ova jedna rečenica izgleda najbolje opisuje stanje inkluzije u Srbiji. Nije bitno šta piše u zakonu – bitno je da li će vam se posrećiti sa učiteljicom koja ima vremena, volje i znanja da radi sa vašim detetom.
Porodica Inić je prošla kroz tri škole pre nego što je našla onu pravu. Prvo iskustvo bilo je diskriminacija, što ih je gurnulo ka specijalnoj školi, gde su, ironično, zaposleni samo potvrdili da je Luki mesto u redovnoj. U trećoj školi naišli su na „učiteljicu koja nije imala vremena za količinu papirologije koja prati inkluziju.“ Šta je Jelena onda radila? „Ja sam se bavila akademskim delom – prilagođavala gradivo, spremala materijale, pisala nastavni i pedagoški plan, radili smo domaće zadatke.“
Čekajte malo – to znači da je majka obavljala posao koji bi trebalo da obavlja škola? Da, upravo tako. I ona nije sama.
Kako smo ušli nepripremljeni
Problem je što je Srbija u inkluziju ušla brzopleto, bez osnovne pripreme. Kako je jedan prosvetni radnik objasnio na forumu B92: „Sam proces inkluzije je traljavo počeo, loše vođen i naravno da imamo ovakve probleme neprihvatanja inkluzije.“
Slovenija je, mnogo pametnije, sedam godina provela u pripremi pre nego što je uvela inkluziju – svaka škola je zaposlila defektologa, pedijatra, logopeda i napravila tim ljudi koji će raditi sa decom.
A šta mi radimo? Kako kaže jedan nastavnik sa portala Klotfrket: „Nas su tek tako bacili u vatru. Ugao posmatranja države mi je, po običaju, nejasan.“
Gde su defektolozi?
U celoj priči o inkluziji postoji jedna apsurdna činjenica: specijalnih edukatora-rehabilitatora (bivših defektologa) u redovnim školama gotovo i nema. U tragovima, takoreći.
Proces je pokrenut naopako: uveli smo inkluziju, upisali decu sa posebnim potrebama u redovne škole, a onda… ništa. Škole nemaju stručnjake. Nastavnici nisu dobili adekvatnu obuku – ili tačnije, kako roditelji ističu: „na tzv. edukacijama nastavnici nisu naučili ništa.“
Jedna učiteljica je morala da ostane u učionici tokom svih odmora jer dete sa posebnim potrebama nije smelo biti ostavljeno samo. Ko ju je zamenjivao da ode u toalet? Kolege, po dobroj volji. Da li je imala defektologa koji bi preuzeo brigu o detetu? Ne.
Papirologiju piše majka
Individualni obrazovni plan (IOP) je obavezan za svako dete koje je na inkluziji. To bi trebalo da bude stručno osmišljen dokument koji prave pedagog, psiholog, učitelj i defektolog. U praksi? Kao što smo videli, postoje čak i situacije gde majke same prilagođavaju gradivo, pišu nastavne i pedagoške planove jer učitelji zaista i objektivno nemaju vremena za papirologiju.
Dakle, sa jedne strane imamo roditelje koji obrazovni sistem doživljavaju kao čarobnjaka koji će sve rešiti, a sa druge nastavnike koji su preopterećeni, bez adekvatne obuke, i bez stručne podrške.
Nema termina, nema pomoći
Problem ne počinje u školi – počinje mnogo ranije, kada roditelji pokušavaju da dobiju bilo kakvu pomoć. Prema procenama stručnjaka, u Srbiji oko 60.000 dece uzrasta do 6 godina ima potrebu za uslugama rane intervencije. Logopedi, defektolozi, dečji psihijatri – svi su prebukirani mesecima unapred.
Roditelji sa svojom decom završavaju u privatnim ordinacijama. AKO to mogu svi da priušte. Čak i kad dete dobije dijagnozu, put je trnovit.
Broj dece raste, sistem stagnira
Broj dece sa smetnjama u razvoju je u stalnom porastu. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u školskoj 2023/2024. nastavu prema IOP-u pohađalo je ukupno 20.596 učenika. Autizam je u Srbiji u velikoj progresiji – na 68 dece rađa jedno autistično. Procenjuje se da u Srbiji ima između 30.000 i 60.000 osoba sa autizmom.
Problem leži u tradiciji ulaganja u segregirani sistem specijalnih škola, bez razvoja servisa podrške u zajednici. Kao što izvršna direktorka MDRI-S Snežana Lazarević objašnjava: „Prvo, da porodicama dece sa smetnjama u razvoju mora da bude dostupno i pristupačno sve ono na šta i druga deca imaju pravo: pregledi lekara u najbližem domu zdravlja, vrtić, jaslice, škola, uopšte obrazovanje.“
Oni koji uspeju uprkos sistemu
Ipak, ima i svetlih primera. Luka Inić je u trećoj školi konačno našao razumevanje: „Zaista su slušali koje su njegove potrebe, želeli su da čuju. Pomerali smo granice zajedno. Prilagođavali su gradivo, a ja sam bila maksimalno aktivna u momentima kada oni nisu mogli, jer kada vidite da neko zaista želi da pomogne vašem detetu, onda ni vama kao roditelju nije ništa teško – to je inkluzija.“
Razlika između prve i treće škole? Ljudi. Dobra volja. Posvećenost. Ali to ne bi smelo da bude stvar sreće. Ne bi trebalo da roditelji menjaju tri škole dok ne nađu onu gde će njihovo dete biti prihvaćeno. Ne bi trebalo da majka piše pedagoški plan umesto stručnog tima. Ne bi trebalo da učiteljica ne sme da ode u toalet.
Šta dalje?
Inkluzija u Srbiji postoji na papiru. U učionicama postoji hvala ljudima koji, uprkos svemu, daju sve od sebe. Ali sistem? Sistem je traljavo postavljen i loše vođen.
Škole nemaju defektologe i logopede. Domovi zdravlja nemaju termine. Nastavnici nisu obučeni. Roditelji su prepušteni sami sebi – oni koji imaju novca plaćaju privatne tretmane, oni koji imaju snage i znanja sami pišu IOP-ove, a oni koji su u najlošijoj poziciji često odustaju.
Prema podacima iz 2024/2025, u školama za učenike sa smetnjama u razvoju i invaliditetom nastavu pohađalo je 3.494 učenika. To su oni koji su završili van sistema inkluzije – možda jer su roditelji procenili da će im biti bolje tamo, možda jer nisu imali sreće da nađu pravu školu, možda jer su jednostavno bili premorni da se bore.
Dok god je inkluzija „stvar sreće“, neće biti prava inkluzija. Dok god se roditelji brinu hoće li naići na dobrog učitelja, dok god se pedagoški planovi pišu kod kuće umesto u školi, dok god defektolozi postoje samo u zakonu – dotle ćemo imati inkluziju samo na papiru.
Kao što je jedna majka sa foruma Klotfrket napisala: „Ne znam ko je u ovakvom sistemu i načinu primene inkluzivnog obrazovanja na dobitku. Mislim na pravi, merljivi dobitak i napredak. Nemam tu vagu za precizno merenje. Znam samo da je i po tu decu i po njihove roditelje uvredljivo to što su nastavnici bačeni u vatru, sa nedopustivo malo pripreme, suštinski potpuno nespremni.“
I to je, nažalost, najprecizniji opis stanja inkluzije u Srbiji danas.











Pa neka onda vrate nazad pare iz EU fondova i od Svetske banke koji su uzeli. Skroz je jednostavno. 😂😭