На Америчким универзитетима постоје на стотине студентких клубова. Међу њима су и они који су и те како политичке природе и то није ништа ново. Најпознатије политичке групе на универзитетима су College Democrats (Студенти Демократе) и College Republicans (Студенти Републиканци). Демократе окупљају студенте који подржавају Демократку партију САД и баве се промовисањем идеја које заступа ова партија. College Republicans ради исто само на тему републиканских идеја. Једна од новијих група је College Republicans of America која је група створена да директно заступа идеје Председника Доналда Трумпа.
Демократска студентска група настала је пре Другог Светског рата да би промовисала кампању тадашњег демократског кандидата Франклина Д. Русевелта. Републиканска група је настала још раније, крајем 19.века.
Charlie Kirk, убијени политички активиста и оснивач политичке организације Turning Point USA, је ишао по универзитетима промовишући републиканске идеје Доналда Трумпа. Атентат на њега је извршен управо док је држао говор на једном државном универзитету у држави Јута. Turning Point USA такође има своје клубове/групе на стотинама универзитетски кампуса широм Америке.
Неки од „политички најактивнијих“ (где су групе најбројније) универзитета у Америци су управо државни. Професори на унивезитетима у Америци имају право да буду политички активни, али колико зависи од интерних правила сваког универзитета.
На универзитетима у Великој Британија и Канади политичке организације су такође сасвим нормална појава. Међу њима су Конзервативци, Лабуристи, Либерали. На неким универзитетима у Канади постоје чак и клубови демократа и републиканаца намењени Америчкким студентима којима помажу у, рецимо, регистрацијама за гласање. На универзитетима у Немачкој и Француској такође постоје политичке групе студената повезане са готовом сваком политичком партијом у земљи.
Пошто сам живела, студирала, радила у САД, и на факултету и за Британску Амбасаду, са сигурношћу могу рећи да нико у овим земљама (па ни Канади) не говори да политика не припада образовању. Шта више, сматрају да је политички дијалог овакве врсте у образовању и те како потребан. Присуство политичких организација на универзитетима (било привантим, било државним) се овде сматра слободом говора. Верујем да исто важи и за друге земље које дозвољавају политички активизам на универзитетима.
Толико о идеји да политици није место на образовним институцијама.
Аутор: Лидија Смирнов, педагог и проф. енглеског језика











Hahahaha što ste se onda bunili što su vam direktori SNS? 🤣 Onda je i to potpuno prihvatljivo, naravno da politici nije mesto u školi i naravno da ne bi smeli ni jedni ni drugi preko dečije grbače da skupljaju poene. Deca nemaju pravo da se bave politikom do 18te godine uvek bilo i biće, a studenti slobodno neka se bave politikom van svojih studija, ali skupljanje političkih poena na uštrb nastave je nešto najjadnije što ste radili.
Licemerno i providno! Ti si ovde „protiv politike u školama“ isključivo da bi nagrdila sve koji su antirežimski nastrojeni. A ne samo da su „direktori SNS“, nego se sa raznih mesta agituje za SNS, odakle ne bi smelo, skupljaju potpisi za podršku presedniku itd.
Slažem se apsolutno da SNS radi ono što ne bi smeo ali isto to rade i „studenti“ , pa zato ne znam zašto ne smem da osudim i jedne i druge ili samo pripadnici Zelenog fronta ovde smeju da komentarišu? Previše ste ograničeni da bi bili Zabrinuti.
To da politicke grupe postoje na fakultetima, i da je i studentima, a i profesorima dozvoljeno da budu politicki aktivni NIJE JEDNAKO sa politickim postavljanjem kadra. Nigde se diretkorima, dekani, pa cak ni rektori drzavnim univerziteta ne postavljaju po politickoj pripadnosti, niti ih postavlja Ministarstvo Prosvete. Biraju se na konkursima, a Rektore bira Upravni Odbor drzavng univerziteta.
Pa evo imamo rektora koga su oni postavili pa vidite kako ispade super? Čovek ih blokirao godinu dana i sad je kandidat na studentskoj listi, sjajno se bavi politikom, nije nama Amerika ni do kolena. 🤣
To da politicke grupe postoje na fakultetima, i da je i studentima, a i profesorima dozvoljeno da budu politicki aktivni NIJE JEDNAKO sa politickim postavljanjem kadra.
Nigde se diretkorima, dekani, pa cak ni rektori drzavnim univerziteta ne postavljaju po politickoj pripadnosti, niti ih postavlja Ministarstvo Prosvete. Biraju se na konkursima, a Rektore bira Upravni Odbor drzavng univerziteta.
I još me nešto interesuje što se dotična vratila iz te obećavajuće zemlje? Jasno je nama da ste pokušali da prekopirate taj jadni sistem tamo ali nismo mi toliko glupi, propali su vam svi pokušaji.
Нејасно ми је шта изазива у Вама толики степен агресије. Кад кажете „јасно је нама“, делује као претња. Ко сте то ви?
Nama kojima prodajete tu priču na ovoj stranici uporno, kao što su sve prekopirali iz Amerike inkluziju, dečija prava , sada je i politika u školi odjednom super, manite se te priče ili se učlanite u stranke, a nas na našim radnim mestima ostavite na miru sa politikom, cele prošle godine ste nas terorisali, dosadili ste.
Kakve veze ima moj povrataku Srbiju sa temom o kojom pisem? Ako ste pazljivo citali, procitali ste da govorim i za zapadno-evropske zemlje, a ne samo Ameriku.
A to da je sve prekopirano iz Amerike, samo govori u stvari koliko ste Vi neinformasani i desinformisani o obrazovanju u SAD. Toliko stvari se u Srbiji pripisuje Americi sta blage veze nema sa onim sto se tamo desava.
Možda ste se trebali više baviti politikom tamo dok ste bili i nama bi ovde bilo lakše da ste tamo rešili ali pošto niste, plašim se da nećete ni ovde. 🤣
Informisan čovek ne osporava da na univerzitetima postoje političke organizacije poput College Democrats ili College Republicans. To je empirijska činjenica. Međutim, iz te činjenice se izvodi pogrešan zaključak: da je sama prisutnost politike isto što i njeno legitimno mešanje u obrazovni proces. To nije isto.
Ključna distinkcija koju tekst previđa jeste razlika između:
– političkog života na univerzitetu i
– uticaja politike na nastavu i akademski status.
Univerzitet kao institucija u liberalno-demokratskim društvima funkcioniše po principu autonomije i akademske slobode. To znači da političke ideje mogu biti tema, mogu biti predmet debate, mogu biti organizacijski okvir studentskog života – ali ne smeju postati kriterijum vrednovanja znanja niti sredstvo pritiska na nastavu. Drugim rečima: politika je dozvoljena kao sadržaj, ali ne kao instrument.
Upravo tu tekst pravi logički skok. On dokazuje da političke grupe postoje – što niko ne spori – ali ne dokazuje da je legitimno da politički aktivizam remeti nastavu, blokira institucije ili utiče na ocenjivanje. A to su dve različite stvari.
Indikativan i ovde funkcionalan je primer iz romana „4321 “ Pola Ostera. Studentski protesti na Columbia University tokom Vijetnamskog rata istorijski jesu postojali i jesu bili politički motivisani. Ali upravo taj primer potvrđuje sledeću tezu: kada politički aktivizam pređe u blokadu institucije, dolazi do konflikta sa državom i reakcije vlasti. To pokazuje da postoji granica – i da je društva jasno prepoznaju.
Dalje, tekst zanemaruje još jednu važnu stvar: politički pluralizam na univerzitetima ne iscrpljuje se u partijskim organizacijama. Postoje i akademska društva, debatni klubovi, profesionalna udruženja, kulturne organizacije. Upravo ta raznolikost pokazuje da univerzitet nije politička arena u užem smislu, već prostor slobodnog intelektualnog oblikovanja, gde politika jeste deo, ali ne i centar.
Posebno je problematično implicitno poistovećivanje univerziteta sa svim obrazovnim institucijama. Punoletni studenti imaju politička prava u punom kapacitetu; učenici osnovnih i srednjih škola su u drugačijem pravnom i pedagoškom položaju. Prebacivanje jednog modela na drugi bez razlike nije argument, već simplifikacija.
Najzad, tvrdnja da „niko na Zapadu ne govori da politika ne pripada obrazovanju“ je retorički efektna, ali suštinski neprecizna. Tačnije bi bilo reći: politika pripada kao tema i kao oblik slobodnog udruživanja, ali ne kao faktor koji narušava osnovnu funkciju obrazovne institucije. U suprotnom, sama ideja univerziteta kao mesta znanja gubi smisao.
Ako bi se ovaj odgovor sažeo u jednu rečenicu, ona bi glasila:
nije sporno da politika postoji na univerzitetu – sporno je kada pokuša da zameni njegovu osnovnu svrhu.
U texu postoji recenica “ Profesori na univezitetima u Americi imaju pravo da budu politički aktivni, ali koliko zavisi od internih pravila svakog univerziteta.“
Ovim sam jasno dala do znanja da je politicka aktivnost profesora limitarana. I naravno, naravno, naravno ne moze profesor da bude tako politicki nastrojen da mu to utice na nastavu, da promose odredjene politicke ideje, ili da ocenjeju djaka po politickom misljenju. Gospode boze – NARAVNO! Kako volim kada ljudi jedva cekaju da napadnu text, pa traze dlaku u jajetu koju nisam spomenula, sto vazi i za sve ostalo sto se nasli shodno da kritikujete u svom komentaru. Nisam ja zanemarila nista, nego sam pisala o jednom aspektu, ko hoce razumece, ko nece pise komentare kao Vas. Ne pisem knjige ovde na webu.
I nije niko „na Zapadu“ – nego „niko u uredjenim zemljama“, gde postoji sloboda govori ovo ne radi.
Vrlo je jasna namera Vašeg teksta u ovom trenutku, možete da pričate bajke i dalje, jasno je na šta aludirate, ali džabe. Odakle Vam inspiracija? Da bi opravdali uništavanje srpske prosvete koje je počelo mnogo ranije sa tim divnim „zapadnim zakonima“ a šlag na torti studenti koji blokiraju FDU najveći primer nepotizma i korupcije, nemojte nama prodavati te fore, malo smo duže od vas ovde i sve nam je jasno, ne interesuju nas „Američki snovi“, imali smo sjajne zakone i sjajnu prosvetu dok smo radili po ruskom sistemu, američko i evropsko zaglupljovanje nas ne interesuje.
Obrazovne institucije nisu samo univerziteti. Malo ste se zaneli.
Tekst autorke, koliko vidim, govori o univerzitetima. Ostale „obrazovne institucije“ se ne pominju. Ako mislite na osnovne i srednje škole, tamo su učenici uglavnom maloletni, pa i politički život ne može da izgleda kao na univerzitetima. Politički život i učešće u politici podrazumeva i izvesnu zrelost.