Jedan zamišljeni razgovor u Ministarstvu prosvete

– Stigla si… Vidi, hteo sam s tobom da se nađem pre sastanka, ti si mi nekako najrazumnija ovde. Da ne okolišam – jasno je da smo u problemu! Imamo još malo više od dve godine do sledećeg PISA testa, a već vidim da će biti samo gore. Kako vidim, osim formalno, ništa se nije promenilo, predaje se na isti način, deca i dalje uče napamet definicije, opet ćemo se skršiti!

– Naravno! A ni nastavnici, ako ćemo pošteno, nisu obučeni da rade drugačije!

– Pa šta ćemo?

– Ako mene pitaš, ceo sistem mora da se menja! Programi i način predavanja i ocenjivanja su identični kao kad sam ja bila dete, a tada je izvor informacija bila Prosvetina enciklopedija „Sveznanje“ i školski program na televiziji. Danas je informacija…

– Bezvredna… Znam…

– Blago rečeno bezvredna. Jedan klik na računaru. Zašto se radi isto? Eto, moj sin je četvrti razred, i pre neki dan uzmem da vidim šta radi iz prirode i društva, kad ono rečenica u stilu „Povrtnjaci su kultivisane kopnene životne zajednice…“ Pa, čekaj! Da li iko misli da će klinac od deset godina to razumeti, ili će samo da nabubači napamet da bi dobio ocenu? Da li je teško objasniti detetu šta je povrtnjak?! I nastavnica je tako ispredavala, šta će, to joj je plan i program, zadala da se nauči, i sutradan pita. Oni izverglaju kao papagaji, i idemo dalje!

– Jeste, u pravu si…

– Shvataš li da decenijama vidimo da su nam rezultati kriminalni, i nastavljamo po istom! Pa, ko je tu lud?

– Jeste…

– I dalje ide priča da su svi u svetu glupi, i kao naši kad odu u svet svi se prevrnu od oduševljenja, ali vidi gde je taj svet, a gde smo mi!? Beže nam najbolji, naravno da se svi oduševe kad im dođu, a kad testiraju đake ovde – mi najgori! Deca nemaju elementarnu opštu kulturu, tako da ni te informacije ne uspevaju da popamte, a kamoli da ih negde primene!

– Nemamo ništa od kukanja, šta ćemo da radimo?

– Ja ti kažem, ako se iz korena ne promeni plan i program, ništa nećemo uraditi! Osnovna škola je to što joj ime kaže – OSNOVNA! Ko završi samo osnovnu, neće mu pomoći to što je učio jednačine sa tri nepoznate, deca na kraju osmog razreda ne umeju da sabiraju do sto, brkaju ćirilicu i latinicu, doslovno su nepismeni! O srednjim školama da ne govorim! Moj bratanac upisao društveni smer u gimnaziji, uči biologiju iz tekstova iz udžbenika za studije mikrobiologije, a matematički zadaci se pišu na tri strane u svesci! Pa, da li je to normalno? Da li je potrebno, uopšte?? Što onda imamo smerove? Deca imaju po osam, hej, OSAM časova dnevno! A rezultati – krš!

– Sve si u pravu!

– U prvom osnovne sabirak, umanjilac, razlika, i onda deca to nauče napamet, i pojma nemaju šta su izgovorila. Planove i programe moraju da pišu ljudi koji rade sa decom, i koji su pri tom motivisani da nešto promene!

– Ali sad smo imali promenu sistema, i opet ništa!

– Pa, sam si rekao da se ništa nije zapravo promenilo – i dalje se radi kao i pre 30 godina! Moja ćerka je sedmi razred, prošla je sve nivoe NTC kursa, ali to je u školi neupotrebljivo! Ona mora da nauči napamet kako se gradi prošlo vreme u francuskom, razumeš? Uči napamet lekciju, ako ne zna neku činjenicu – kec!

– Uh…

– A roditelji hoće samo ocene, trpaju se gde im mesto nije, a tamo gde bi trebalo da dignu glas – ćute jer ih ne zanima. Svi idu tom tvojom logikom – i mi smo prošli isto, i ako padaju dobre ocene – svi zadovoljni! Niko se ne buni ako nastavnici ako imaju niske kriterijume i ne traže mnogo za peticu, ali ako je davao loše ocene – pravo kod nas da se žale! Zato pišu te petice i mirno odu u penziju! Sve sami vukovci završavaju škole. A rezultati PISA testa – to nema veze! Na testu opšte kulture na prijemnim ispitima katastrofa! Ali bitno da imamo vukovce!

– Ne znam šta da kažem sad na sastanku, a da me ne otkače! Načelno su svi u nekoj kolotečini, i nikom nije stalo da se stvari suštinski izmene, a bez toga – ništa, u pravu si milion posto! A svi kukaju …

– Šta misliš da najaviš da će biti izmena programa, ništa veliko, da bi progutali, pa onda ti i ja naredne nedelje skupimo par učitelja, i damo predlog za prva četiri razreda, za recimo, dva predmeta?

– I?

– I tako, malo po malo, menjamo ceo program, prvo osnovne, pa srednje škole?

– Uh…

– Da ne bude više rečenica kao što mi klinac kod kuće ponavlja, pa sam i sama zapamtila – Nepovratne promene materijala dovode do nastanka drugih materijala koji nemaju iste osobine kao početni materijal. On to peva kao pesmicu, ja ga pitam šta to znači, on samo slegne ramenima i nastavi… „Nepovratne promene…“. To sve izbacimo. Stavimo realne ciljeve. Vratimo u škole sekcije, shvataš li da to retko ko drži uopšte? Vratimo eksperimente… I to samo najambiciozniji rade… Ja se još sećam eksperimenata i lakmus papira u osnovnoj školi, iako sam završila istoriju, a ovaj moj bratanac nikad nije imao epruvetu u ruci, a kamoli neke takve laboratorijske eksperimente! Sećam se i mikroskopa na biologiji, recitatorske sekcije, foto sekcije… Sad ničeg nema… Kako i da imaju funkcionalno znanje kad samo i isključivo uče napamet?!

– I ni to ne nauče!

– Tako je!

– Uh… To što ti predlažeš je ogroman projekat, ali zaista ne vidim drugo rešenje!

– Trebaće baš mnogo vremena, i baš me briga što ćemo biti opet najgori u Evropi na PISA testu, ali ovako imamo šanse kad-tad. Ako ništa ne promenimo, nikad nećemo uhvatiti korak sa svetom. I nastavnicima će laknuti ako se ovo ludilo prekine. Ovako oni imaju plan za koji znaju da deca nema šanse da isprate… To jest, u svakom razredu imaš jedno dvoje koji to mogu, ali ostaje još tridesetoro koji ne mogu. Da li je to smisao?? Da učimo dvoje po razredu?

– Sve se slažem. Hajde onda ćemo tako, pa kako bude. Nešto mora korenito da se izmeni. Ovako propadosmo!

– Tu sam za podršku. Znam neke sjajne nastavnike, uključićemo ih. Objavićemo oglas. Skupićemo ideje… Ima ljudi koji žele da rade i koje nije baš briga…

– Ima… Nek’ nam je Bog u pomoći… ’Ajmo sad na sastanak, pomaži ako me poklope!

– Važi!

Piše: Maja Bugarčić