Roditelji, ovih SEDAM stvari morate reći detetu pre nego što prvi put sedne u školsku klupu

Susret mog deteta sa vaspitačicom kad se posle višemesečne izolacije zbog epidemije vratila u vrtić je slika koju ću zauvek čuvati u sećanju. Izgledalo je to kao susret sa majkom koju nije dugo videla. Zastala je na sekund, sa širokim osmehom i sva trepereći, tražeći u njenim očima odobrenje da je zagrli jer – korona. I kako nijedna vaspitačica ne može odbiti zagrljaj deteta, tako nije ni naša Jeca, pa joj je Anja poletela u zagrljaj, skočila na nju tako da je ona, htela ne htela, morala da je podigne i izdrži nekoliko sekundi bez vazduha, koliko je Anji trebalo da popusti zagrljaj.

Žao mi je što taj trenutak nisam snimila, ali kao roditelj ću zauvek biti zahvalna što je moje dete imalo sreću da ima tako toplu i divnu vaspitačicu.

Već te jeseni 2021. krenula je u školu, a pre toga smo mnogo razgovarale. Nisam želela da i ona bude jedno od one dece koja će u školu krenuti dok joj u glavi odzvanjaju pretnje poput “videćeš ti, srediće tebe učiteljica/vaspitačica, ne možeš tamo kao kod kuće”. I onda čekamo da ih nam vaspitačica i učiteljica pošalju novo, prevaspitano, svemu naučeno dete.

Ali to tako baš i ne ide.

Znamo već da je vaspitanje iz kuće, da dete u školu treba da dođe pripremljeno. Šta to znači, zavisi od onoga što roditelj želi za svoje dete. Verujem da će svaki roditelj učiti dete da bude vredno, da poštuje pravila, ponaša se pristojno i drugarski. Ali to nije sve.

Ovo su stvari koje sam pokušala da joj, još tada, usadim. Da li sam uspela? Da li je to bio pravi put? Pitajte me za nekoliko godina.

Ne juri ocene

Svakom roditelju je toplo oko srca kad na kraju godine pogleda u knjižicu iz koje “ispadaju” petice. Imate decu koja su prirodno vredna i kojoj je upravo to cilj – da zasijaju petice. Problem nastaje kada se dete trudi i radi, ne zbog unutrašnje motivacije, već da bi roditelji bili zadovoljni ili da bi dobili novi mobilni telefon.

Svom detetu ću reći da je škola prilika da nauči mnogo toga, a da je njen prvi zadatak da bude vredna i da pronađe sebe. Da se ne takmiči sa drugom decom već da otkrije šta je to što u njoj čuči – lingvista, slikar, inženjer… i da tu usmeri većinu svoje energije. Ne mora biti najbolja u svemu, ali neka da sve od sebe.

Ne moraš biti drugar sa svima, ali prema svima se ponašaj drugarski

Nisam volela da mi neko govori s kim treba da se družim. Želim da moje dete prijatelje bira samo i da joj niko, ni roditelji ni učitelji ne nameću s kim će se družiti. Reći ću joj (a znam da ću kako vreme bude prolazilo morati mnogo puta da ponovim) da prijatelje ne bira po skupoj garderobi i popularnosti u društvu, već po onome što nose u sebi. Da je prijateljstvo kula koja se gradi i u koju mora mnogo da uloži da bi bila čvrsta i jaka.

Da će imati nekoliko pravih prijatelja, ali da drugar treba da bude sa svima koji to žele. Da užinu uvek treba da podelim sa onim ko svoju nije poneo.

Postoje deca koja će želeti da te povrede

Da, ružno zvuči. Ali da, decu moramo na to pripremiti. Mnogo je onih koji povređuju jer su i sami povređeni, a zadatak roditelja je da nauči dete da se zaštiti.

Učiću je da se kloni društva onih koji su najglasniji i koji pozivaju na ismevanje ili napade na druge i da, ako je cena da nekog drugog povredi nikad ne bude deo te “popularne ekipe”. Sačuvati dobrotu u detetu treba da bude ultimativni cilj svakog roditelja, ali ne i po cenu toga da dete postane žrtva.

Ne mora se biti ni nasilnik, ni žrtva, postoji ono između gde balansiraju ona deca koja imaju iskren i dobar odnos sa roditeljima pa od njih mogu potražiti savet u situacijama iz kojih ne znaju kako da izađu.

Niko ne sme da te ponižava (pa ni učiteljica)

Detetu od sedam ili osam godina treba pomoć da se izbori, ako postane žrtva. Učiću je da je vredna i dobra bap takva kakva je i da na svaki pokušaj da je neko ponizi, odgovori dostojanstveno. “Tvoje reči me nisu povredile, jer ja znam koliko vredim.” Ali, da bi to imalo smisla, dete mora zaista znati koliko vredi. A to samopouzdanje grade u porodici.

Učiteljica se mora poštovati, ali se svaki autoritet preispituje

Pravila u učionici se ne smeju kršiti. Na čas se dolazi na vreme, ponaša se pristojno, nose se naoštrene olovke, sveska se vadi kad učiteljica kaže, ruke se peru redovno, ruča se onda kada je za to vreme.

Ipak, dete ima i treba da ima pravo da bude poštovano. Niko ne sme da je etiketira, naziva ružnim imenima, da viče na nju ili da se ponaša agresivno. Baš kao što ni ona to ne sme da radi, tako to nikom ne treba da dozvoli. Pa ni učiteljici.

Mali si, ali to ne znači da ne zaslužuješ poštovanje

Decu često tretiramo sa manje poštovanja nego odrasle. To je u našem društvu ukorenjeno – da se dete može ne slušati, prekinuti, ignorisati. Ali da od njega očekujemo da to ne radi odraslima. Dok poštuje pravila u učionici i diže ruku kada nešto želi da kaže, treba da očekuje isto takvo poštovanje.

Uvek sam tu za tebe, ali uvek moraš biti iskrena

Važno mi je da zna da može sve da mi kaže i da ću je zaštititi onda kad to bude potrebno. Ali mi je podjednako važno da uvek govori istinu. Neću je osuđivati, ali ni braniti onda kad nije u pravu. Učiću je da sa problemima uvek pokuša da se izbori, ali neću okretati leđa onda kad znam da joj je pomoć potrebna.