Kada dete prvi put krene u vrtić, može se očekivati da dođe do promena u spavanju

Mnogo je promena koje su očekivane u periodu adaptacije na vrtić, a jedna od njih odnosi se na spavanje, tačnije buđenje deteta.


S obzirom da nam je san svima potreban da bismo se odmorili, jasno je da ova promena ima veliki uticaj na sve članove porodice.
Kada dete prvi put krene u vrtić, može se očekivati da dođe do promena u spavanju – odbijanje deteta da ide uveče u krevet, ali i česta buđenja, kao i plakanje u snu. Roditelji se iznenade kada se ovo desi, a nekada i ne povežu sa polaskom u vrtić, već traže druge moguće razloge.

Hajde da vidimo zašto se ovo dešava!

Svako novo iskustvo za dete je nova informacija koju njegov mozak treba da obradi i „razumije“.

Šta su za dete sve nova iskustva?

Sve ono što vidi, čuje i doživljava prvi put, svaka nova situacija, osoba, ali i emocija koju oseti. Polazak u vrtić za dete je u jednom trenutku izvor bezbrojnih iskustava – novih stvari. Međutim, njegov mozak, koji je još u razvoju, jednostavno ne može da postigne da sve te informacije primi, obradi i dovede na nivo detetovog razumijevanja. Tada je dete prestimulisano.

Ovo se posebno odnosi na intenzivne emocije sa kojima se dete prvi put susreće – najpre strah(zbog odvajanja od mame i tate, ali i od nove sredine, kao i od toga da je „samo“ među nepoznatima), zatim osećaj bespomoćnosti, ljutnje, tuge… Tada je dete (njegov mozak), pored ostalih novih stvari, preplavljeno i emocijama.

Kako mozak obrađuje infomacije?

Najjednostavnije objašnjenje je da mozak sve što stiže do nas u toku dana obrađuje dok spavamo, dakle u REM fazi (faza dubokog sna). Međutim, kada je nečega previše, u ovom slučaju dete ima previše novih iskustava, iako mozak „radi punom parom“ nekada ne uspe sve to da obradi. To znači da neku emociju nije uspeo da svede na nivo podnošljivosti (na primer strah), nego je dete i dalje oseća prilično intenzivno, kao telesnu nelagodnost. I to može biti dovoljan razlog da se dete noću probudi i počne da plače!

Ono ne ume da kaže roditeljima šta mu je, jer vrlo često ne ume da opiše niti da prepozna emociju, ali je oseća telesno i to ga zapravo uznemirava. Detetu je tada potrebna uteha, razumevanje, fizička bliskost sa roditeljima, zagrljaj. Insistiranje da nastavi da spava, da prestane da plače ili negiranje da „nije ništa strašno“ neće dati rezultate, posebno ne dugoročne.

Šta još može da pomogne?

Mali rituali pred odlazak u krevet ili na spavanje koji dete opuštaju. Svakako je dobro i da se unapred dete obaveštava koja radnja sledi da bi se izbegao „efekat iznenađenja“, koji bi kod već prenadraženog đeteta, mogao da bude uvod u stanje bijesa.

Na primer – „Kada završimo ovu igru (večeru…) idemo na kupanje. Kada se okupamo idemo u krevet da čitamo (pričamo pričicu). Kada završimo sa pričom poljubimo se za laku noć i spavamo.“ Ovo ćete govoriti kako budete jednu radnju privodili kraju, ne sve ođednom, jer dete ne može da primi toliko informacija.

Takođe, mali ritual može da bude šolja toplog mlijeka, čaja, neki poseban pozdrav, maženje, bilo šta što se ponavlja pred spavanje i što detetu pruža osećaj sigurnosti.

Piše: Dragana Aleksić