Kako bi, u svetu odraslih, izgledalo to što očekujemo od dece kada je reč o deljenju ličnih stvari

Ti i ja smo (odrasle) drugarice i znaš šta, svaki put kad se vidimo ti koristiš tvoj iPhone. Ja nemam iPhone, a meni se tvoj baš sviđa. Ajde da se dogovorimo da ga delimo, onako drugarski, malo ti, malo ja, može? Ne? Štoooooo? Tvoj je, kažeš? Pa šta? Mi smo drugarice, a drugarice dele stvari… I dalje ne??? Baš si nikakva…

A da li bi mi pozajmila onu tvoju zlatnu ogrlicu? Znaš, onu što ti je muž kupio za godišnjicu. Dobro bi mi stajala uz haljinu za žurku na koju idemo u petak. Ne može, jer želiš TI da je nosiš? Pa zar moraš uvek TI da je nosiš? Stalno je kod tebe; možeš je nositi kad hoćeš. A imaš i druge, zar ne? Ajde daj mi je, molim te, drugarice smo. Ne može??? Pih, baš si sebična.

Možda može ona tvoja nova torba, ona bi mi se dobro uklopila. Ni TO ne može??? Gotovo, neću se više družiti sa tobom.

Ovako otprilike zvuči, prevedena na nivo odraslih, ideja deljenja koju mi serviramo deci. Ovako bi na odraslom nivou delovalo ono što mi očekujemo od dece kada ih učimo da treba da dele.

Pa kako vam, onda, sve to zvuči?

Da li mi odrasli pozajmljujemo (odrasla reč za deliti) sve naše stvari? Da li biste ikada nekoga pitali da vam pozajmi gore navedeno? Sigurna sam da ne. Pa zašto onda očekujemo od male dece da rade isto? Deca imaju pravo na svoju svojinu, kao što imamo i mi odrasli. Dakle, ima stvari koje ne delimo, to jest ne pozajmljujemo. Pozajmićemo knjigu, ali ne i svoj ručni sat. Pa zašto to deca ne mogu tako?

Dečje igračke poput lutke, auta, bagera… su mobilni telefon, tablet, torba, nakit za odrasle. Njihove igračke su jedino što oni mogu nazvati svojim, što pripada njima i nikom više. Kupuju im ih mama, tata, deda, baba, za rođendan, Novu godinu ili druge prilike, jer oni ih ne mogu kupiti sami. Možda su njima posebne baš iz tog razloga. Pa ako može odrasloj ženi nakit koji joj je muž poklonio da bude poseban, nešto što je samo njeno i što ne želi da deli, ako ona na to ima pravo, zašto ne može detetu da bude isto tako posebna lutka ili bager koje su im kupili baka ili deka za rođendan?

Hajde da vidimo kako bi sada to što mi odrasli radimo preveli na nivo deteta:

Recimo da vaše dete ima neku omiljenu igračku ili više njih koje nerado deli jer su za njih posebne. To prihvatate kao činjenicu i kažete mu: “Dolazi nam A u posetu. Znaš da ćete se igrati tvojim igračkama. Ako ima igračaka koje ne želiš da deliš s njom onda ćemo ih skloniti i niko od vas se neće igrati. Kaži mi, koje su to igračke?

Kada je izabrala igračke, kažete: “Ovo ćemo sada skloniti. Nemoj tražiti da ih donesem. Ako ih tražiš da donesem moraš biti spremna dozvoliti A da se igra sa njima. Je si razumela?”
Pa kažete: “Pogledaj dobro ove igračke. Sve što je ostalo, moraš biti spremna da deliš sa A. Ima li još nešto što želiš da ipak sklonimo?” Naravno, treba da ostane dovoljan broj igračaka za igru. Onda ste spremni za druženje i deljenje.

Slično se može uraditi i sa igranjem u parku/pesku/igralištu. Dete ste odveli da se svojim bagerom igra u pesku. Odjednom se stvori neko drugo dete koje hoće da se igra sa istim tim bagerom. Dete nije u obavezi da mu usliši želju i nije sebično ako neće. Niti je drugo dete pozvano da se zajedno igraju, niti ga poznaje. Kažete mu: ”Mislim da ovaj dečak želi da se igra tvojim bagerom. Kada budeš spreman da ga podeliš malo sa njim, kaži mu“. A drugom detetu kažete: ”On nije spreman da deli sada svoj bager.“ Ovako empatički pokazujete detetu da je u redu da neće da deli i ima pravo na vreme sa svojim bagerom. On će se osetiti poštovanim i velika je mogućnost da će u jednom trenutku sam reći da je spreman da deli. Možda ne prvi put, ali ako ovako nastavite da pokazujete poštovanja za njegove želje i stvari, možda sledeći, ili onaj treći. A kada se to desi biće to velika pedagoška, psihološka, a i socijalno-emotivna pobeda za njega, a i za vas kao roditelja.

Ovde ste pokazali nekoliko stvari: empatiju prema detetu i njegovoj odluci da ne deli nešto. Naučili ste ga isto šta je to “moja svojina” i pokazali razumevanje i prema tome. Sa ovim osećanjem on će biti sklon(iji) i spremniji da prihvati isto od drugih kada ne budu delili sve. Znaće da ceni nešto što je “njegovo” ili “njeno”, a u isto vreme ste ga naučili i kulturi deljenja.

Tri veoma poučne i korisne stvari.

Autor: Lidija Smirnov