Kako da postavite granice svojim roditeljima i šta je to “gaslighting” u odnosu roditelja i odrasle dece

Gaslighting je u poslednje vreme vrlo često korišćen termin, kolokvijalizam, koji se definiše kao manipulisanje nekim kako bi se on naveo da posumnja u sopstvenu realnost, u svoje vrednosti i sebe kao osobu. Prisutan je u različitim vrstama odnosa. Partnerskim, prijateljskim, poslovnim, pa i u odnosima na relaciji roditelj-dete.

I premda je sam termin nov, samo ponašanje nije. Oduvek su postojali ljudi koji su se koristili metodama manipulacije kako bi druge oko sebe na neki način sebi podredili. Ovo ponašanje toksično je u svakom odnosu, ali se posebno mora istaći problem kad je reč o relaciji roditelj-dete. Deca su razvojno nezrela, dok su mala bezuslovno veruju roditeljima. Krhkog su samopouzdanja i uglavnom ih je mnogo lakše povrediti i naterati da sumnjaju u sopstvenu vrednost nego odraslu osobu.

Kako izgleda “geslajting” u roditeljstvu?

Ukratko, manifestuje se kroz negativne “šaljive” komentare, česte kritike, minimiziranje značaja dečjih osećanja (“nije to ništa”) i obezvređivanje onoga što deca misle i osećaju. Sva ova ponašanja roditelja stvaraju plodno tlo za razvoj anksioznosti, depresije, različitih oblika zavisnosti i poremećaja ličnosti kod deteta.

Psiholog Jeffrey Bernstein radio je sa velikim brojem pacijenata koji su upravo pretrpeli neke od ovih oblika manipulacije. Najčešći odgovori koje su oni dobijali od svojih roditelja kada bi pokušali da ih suoče sa svojim detinjstvom bili su:

  • O čemu pričaš? To se nikad nije dešavalo.
  • Zar ne misliš da malo preteruješ s tim da si se osećao poniženo ili napušteno?
  • Očigledno je da ti ne možeš da prihvatiš to što ja nisam savršen roditelj. A da li nekad pomisliš na sve što sam za tebe uradio?
  • Oduvek si bio tako okrenut sebi i svojim osećanjima.
  • Znam da je i tvoj brat pretrpeo dosta zbog toga što si ti toliko slep za tuđe potrebe.
  • Sve sam radio za tebe, da ti bude lakše. Ali ti si sad nezahvalan.

Ali ovi komentari samo su deo čitave slagalice i nisu karakteristični za svaki gaslajting odnos. Bernstein navodi i dva očigledna primera iz svoje prakse kroz koje detaljnije prikazuje ovu vrstu toksičnog odnosa u porodici.

Sara i Den: Dva primera bolnog odrastanja zbog roditeljskog gaslajtinga

Kad je Sara, danas žena od 32 godine, došla na razgovor sa mnom prvi put, izgledala je prilično uznemireno. Rekla je: “Doktore, već nedelju dana traje moja konstantna borba sa anksioznošću koja je počela nakon kontakta s mojom majkom prošlog vikenda. Ona upravo radi sve to što opisujete kad govorite o gaslajtingu i ma koliko ja to ignorisala, i dalje boli.”

Den, četrdesetpetogodišnjak, ima priču sličnu Sarinoj. “Moja mama je kraljica gaslajtinga i antagonizacije, kao i nepoštovanja tuđih granica. Ona je narcis. Gledala bi me od ranog detinjstva ranjivog i tužnog i u tim situacijama bi mi samo govorila da sam previše mekan.”

Kao što ovi primeri pokazuju, ovi roditelji potkopavaju detetovo viđenje realnosti i emocionalnu stabilnost. To je vrsta roditelja koji vrlo često poriču dečja iskustva govoreći da stvari uopšte nisu takve kakvim ih dete doživljava ili ih je doživljavalo.

Svoj pogled na roditeljstvo ovakvi roditelji vide kao jedini ispravan, a detetovo viđenje stvari kao preteranu osetljivost ili čak nezahvalnost.

Ako imate ovakve roditelje – kako postaviti granice?

Postaviti granice sopstvenim roditeljima može biti veliki izazov, ali i važan korak u procesu uspostavljanja zdrave komunikacije i odnosa u kom ne manjka ni ljubavi ni poštovanja. Evo nekoliko saveta koji vam mogu pomoći da to postignete:

  1. Jasno komunicirajte svoje granice: Važno je da budete direktni i konkretni. Ali, isto tako, kad svojim roditeljima želite da postavite granice, to bi trebalo da radite uz poštovanje i ton koji vas neće uvesti u svađu i sukobe. Primera radi, ako vam smeta način na koji se vaša majka meša u vaš odnos sa decom, to bi trebalo da joj kažete sasvim jasno: “Mama, razumem da misliš da radim pogrešno i da bi tvoj način bio bolji. Ali te molim da poštuješ moje odluke i to što ja biram da radim drugačije, da bismo nas dve sačuvale dobar odnos.”
  2. Budite svesni svojih granica: Važno je da sa sobom raščistite šta za vas jeste, a šta nije u redu u odnosu s roditeljima. To će vam pomoći da pronađete one granice koje su realne i da ih se držite. Recimo, možete zamoliti svog oca da politika ne bude tema vaših razgovora jer vas vodi u sukobe, a to sigurno nikom ne prija.
  3. Ne plašite se da kažete “Ne”: Ono što je na Balkanu često teško prihvatljivo je reći roditelju NE. Ipak, svako dete, odraslo ili maloletno, trebalo bi da ima to pravo. Ako osećate da su zahtevi vaših roditelja preterani ili nerealni, da ne poštuju granice koje im postavljate, imate obavezu prema sebi da im kažete – Žao mi je, ali ne.
  4. Potražite podršku: Ako vam postavljanje granica ne ide dobro, nemojte se plašiti da potražite pomoć terapeuta ili čak prijatelja koji vas može saslušati bez osude i dati koristan savet.
  5. Vežbajte da brinete o sebi: Pobrinite se za to da brinete o sebi i da se ne plašite da stavite svoje potrebe na prvo mesto. Ovo vam može pomoći da steknete više samopouzdanja i postavljanju granica drugim ljudima.
  6. Napravite pauzu: Ako su konflikti sa roditeljima česti, ako ne prihvataju vaše granice i veruju da ste i dalje dete koje treba da prati samo njihove savete, najzdravije za odnos bi bilo napraviti pauzu. Smanjite kontakt na onaj neophodan i pokušajte da se fokusirate na sticanje samopouzdanja. Većina roditelja uvek će reći da je radila najbolje što je znala. Ali to nije uvek tako. Čak i da jeste, postoje roditelji čije “najbolje što umeju” jednostavno nije ni približno dovoljno dobro. Čije nabolje što umeju deci nanosi duboke emocionalne rane.

Zavirite u sebe, pretresite svoje odnose sa roditeljima i, ako vas ti odnosi guše, a pozivi izazivaju nervozu u stomaku, dajte sve od sebe da promenite stvari. Budite jasni, konkretni i dosledni. Jer roditelji jesu važan deo života svih nas, a veza s njima je nosilac našeg emocionalnog zdravlja kroz čitav život.