Kako izlečiti dete u sebi, posle traumatičnog detinjstva

Sećate li se svog detinjstva? Većina odraslih će reći da se ne seća. E tako i ja. Imam nekolicinu sećanja iz svoje mladosti i većina toga su samo zamagljeni fragmenti prianjanja uz brata dok se otac šunjao svake noći, a majka prigušivala suze.

I dok se skladište našeg uma možda ne seća naše prošlosti, biologija pokazuje da je naše telo čuvar ovih trenutaka, čuvajući informacije koje je primilo tokom godina našeg formiranja. Dozvolite da objasnim.

Pročitajte i: Kako traume iz detinjstva utiču na život odrasle osobe

Kao deca, mi smo ograničeni na to da budemo povezani jer nam je to potrebno da bismo preživeli. I pošto su naši oivičeni obrasci tako urođeno inteligentni, od ranog detinjstva učimo koji delovi nas stvaraju vezanost (privlače nam pažnju, vezu i ljubav), a koji delovi prete vezivanjem (susreću se sa stidom, krivicom i bolom).

Zapitajte se, kako vas je neka moćna osoba (ili osoba u kojoj ste videli moć u vašem domu) shvatila kada ste doživeli neki slom? Da li ste bili kažnjeni ili su vas poslali da sami spoznate šta ste uradili? Ako je tako, verovatno ste se zbog toga jako postideli, osetili odbačenim i izolovanim, čak i ako, dok ovo čitate, vaš um to ne razume. Naš mozak može biti ograničavajući na ovaj način.

Osposobljeni smo da shvatimo pretnje i odgovorimo na načine koji nam omogućavaju da se uklopimo u naše porodične ekosisteme. Ovo nas vodi u ciklus rasta delova nas samih koji privlače ljubav i prihvatanje i smanjivanja delova nas samih koji to guraju. Kada se susrećemo sa teškim zastojima koji govore da smo loša deca koja rade loše stvari, ili da je nesigurno osećati i želeti, stvaramo zaštitne odgovore da bismo preživeli.

Oni koji su odrastali tamo gde je bilo traume, visokog stresa, loše emocionalne i fizičke sigurnosti, često nemaju jasne uspomene na detinjstvo. Zašto? Istraživanja su pokazala da ova iskustva dovode do toga da naši zaštitni odgovori borbe, bežanja, zaleđivanja i laži postanu toliko reaktivni da utiču na moždane regije odgovorne za emocionalnu regulaciju i izvršnu funkciju. U stvari, snimanje pokazuje da hipokampus, koji kontroliše emocionalno sećanje, može biti potisnut i, tokom vremena, potpuno zatvoren. Jednostavno rečeno, iskustva našeg detinjstva mogu ili da neguju emocionalnu inteligenciju i rast mozga ili ga ometaju.

I dok se možda ne sećamo umom i verbalnim rečima, naše telo čuva rezultat i čuva informacije koje dobija iz detinjstva. Ovo ograničenje traje dugo u našoj odrasloj dobi. Kao odrasla osoba, ovo može izgledati ovako:

  1. Osećamo se uzbuđeno kada naše dete vrišti i plače zbog igračke koju je želelo
  2. Govorimo sebi da nismo dovoljni ili zaslužni
  3. Treba da budemo savršeni u svemu što radimo
  4. Sramimo se zbog grešaka
  5. osećamo strah od odbijanja
  6. Tražimo odnos koji odražava našu moćnu osobu
  7. Instinktivno se prema svojoj deci ophodimo vikom, batinama ili izolacijom
  8. Skloni smo da živimo ono što je modelirano za nas i/ili ponovo izvodimo iste obrasce koje smo davno postavili da bi naša vezanost radila za nas.

USPOSTAVLJANJE PONOVNE RODITELJSKE VEZE SA DETETOM U NAMA

 Lično, kao roditelj, smatram da odgajam dva para dece; one koja su rasla u mojoj utrobi i “ja-dete“ pohranjeno u mom telu. To je ono što je ponovno roditeljstvo – biti odrasla osoba koja je vama bila potrebna kada ste bili dete. Ne radi se o tome da ukinemo ove delove sebe, već da duboko cenimo našu istoriju i poštujemo mehanizme koje smo stvorili da bismo se zaštitili.

Da biste obavili ovaj posao, nisu vam nužno potrebna verbalna sećanja na detinjstvo, jer se tragovi pojavljuju u vašem telu kroz načine na koje mislite, osećate i reagujete u različitim situacijama. Gornja lista je nekoliko načina na koje naše ograničenje nadmašuje okolnosti, a ovi obrasci su naši učitelji bola. Možemo da priznamo i zahvalimo ovim delovima sebe, istovremeno shvatajući da nam više nisu ni od kakve koristi.

Sledeći put kada budete ponovo proživljavali staru priču, zatvorite oči i zapitajte se:

  1. Kako se trenutno osećam?
  2. Kakve su mi misli?
  3. Gde sam u životu ovo video ranije?
  4. Zašto ovaj obrazac ili ponašanje imaju smisla za mene?
  5. Šta moje dete treba da čuje?
  6. Koji novi tekst želim da napišem za sebe?

Možda će vašem umu biti potrebno vreme da stvori nova kola u vašem telu, ali sa saosećanjem možete stvoriti prostor za pomeranje i promene. Iako možda nismo imali mnogo izbora kao deca jer smo zavisili od odraslih u našim životima za preživljavanje, sada možemo da biramo.