Može li ministar prosvete da nam odgovori na jedno pitanje

(NE)SPORAZUM
Glavnu tačka spoticanja i sukoba između ministra prosvete, nauke i tehnološkog razvoja sa jedne i sindikata prosvetnih radnika sa druge strane, predstavlja Sporazum o mirnom rešavanju međusobnih sporova, potpisan 24. aprila 2015. godine od strane Vlade Republike Srbije i reprezentativnih sindikata prosvetnih radnika. Svi su imali svoje razloge zbog kojih su ga tada potpisali.
Predstavnici sindikata su ga potpisali gledajući ga kao bolni kompromis, koji je izazvao velike turbulencije u samoj strukturi sindikata i upravo zbog toga i insistiraju na doslednosti prilikom njegove primene. Ministarstvo prosvete ga je potpisalo da bi se rešilo bede, bez namere da u delo sprovede i jedno slovce iz njega. Ovom prilikom nećemo posebno isticati koliko je takav pristup nemoralan, i za integritet Vlade jedne države koja pretenduje da bude ozbiljno shvaćena, štetno i pogubno ovakvo ignorisanje obaveza.
Još od trenutka nastanka sporazuma, manje-više je bilo jasno da će najveći problem predstavljati realizacija njegovog dela za koji je neophodno obezbediti dodatna finansijska sredstva. Međutim, problema ima čak i tamo gde takva sredstva nisu neophodna. Sam resorni ministar je u više navrata pokušao da odbaci Sporazum, kao delo prethodne Vlade (ignorišući činjenicu da se na njenom čelu tada i sada nalazio isti predsednik). Ministar odbacuje i usvojena dokumenta kao što je Strategija obrazovanja u Republici Srbiji do 2020. godine. Stvara se utisak da sadašnji ministar prosvete smatra da bi vreme u Srbiji trebalo da se računa od dana njegovog stupanja na dužnost ministra. Moraćemo da ga demantujemo i makar malo spustimo na zemlju.
Bilo bi dobro kada bi iz njegove kancelarije, sa potpisom ministra bila objavljena dokumenta bez materijalnih grešaka, čak i tako trivijalnih kao što je godina pogroma nad srpskim stanovništvom na Kosmetu. To najbolje svedoči o površnosti i nivou amaterizma kojim njegovi najbliži saradnici pristupaju svojim obavezama. Takođe, svedoči i o nivou kontrole koju ministar ima nad njima, dozvoljavajući im da mu na potpisivanje poturaju svakakva dokumenta, izazivajući pritom potsmeh kod javnosti i oduzimajući ono malo poštovanja koje prosvetni radnici imaju prema instituciji resornog ministarstva.
Može li ministar prosvete da nam odgovori na jednostavno pitanje: Zbog čega je odbio da sprovede deo Sporazuma za koji nije neophodno obezbediti dodatna materijalna sredstva? Konkretno, u članu 6. Sporazuma o rešavanju sporova mirnim putem kaže se da  „resorno ministarstvo će prilikom izrade nacrta zakona iz oblasti obrazovanja uključiti predstavnike reprezentativnih sindikata potpisnika ovog sporazuma“.
Za nas je naročito bolna i potcenjivačka izjava resornog ministra kako „nisu ostvarene nikakve realne uštede“. U obavezi smo da ga demantujemo podacima i činjenicama. U školskim 2015-2016. kao i 2016-2017. godini, zahvaljujući trudu i zalaganju Centralne radne grupe kao i radnih podgrupa pri Školskim upravama, izvršeno je 15148 preuzimanja. Na osnovu dostupnih podataka, jasno se vidi kako su podaci koje je USPRS prethodno iznosila u javnost o broju angažovanih radnika sa nepunim radnim vremenom, potpuno tačni. Samo za dve godine, rešeno je 2315 tehnoloških viškova i zbrinuto 7468 radnika sa nepunim radnim vremenom. Ovi podaci predstavljaju nedvosmisleno svedočanstvo o evidentnom smanjenju broja izvršilaca u samom obrazovnom sistemu kao i o očiglednim ostvarenim uštedama koje su vidljive svakome, osim resornom ministru.
Jedna Vlada i resorno ministarstvo imaju onoliko integriteta i poštovanja građana u kolikoj meri poštuju sebe i svoju datu reč, jer „čovek se veže za jezik“.
U Beogradu,                                                                                                         Resor za obrazovni sistem
28.marta 2017.                                                                                                                 Milan Jevtić

Izvor: USPRS