Način porođaja i genetika inteligencije – postoji li veza? Pitali smo naučnicu koja je radila istraživanje

Svaki put kad se na našim stranicama pokrene tema načina porođaja i nekih naučnih istraživanja koja govore o tome da on, možda, ima uticaja na inteligenciju kod dece, nastane pravi mali rat.

I premda te stvari nikad ne pišemo napamet, toliko interesovanje za temu nateralo nas je da se još detaljnije i bolje raspitamo. Prva pretraga u Gugl pretraživaču na temu uticaja načina porođaja na inteligenciju, na engleskom jeziku, izbacila nam je ime Dinka Smajlagić. Odmah smo joj pisali, a ona je rado prihvatila da odgovori na nekoliko naših pitanja i pokuša da razjasni dileme.

Dinka je devojka iz Bosne i Hercegovine koja je u Sarajevu završila Elektrotehnički fakultet, a zatim dobila stipendiju Erasmus Mundus koja je podrazumevala studiranje u nekoliko zemalja, na master programu matematičkog inženjeringa.

Doktorske studije su je, potom, odvele u malo drugačijem pravcu gde je, kako kaže, ujedinila svoju ljubav prema matematici, biomedicini i informatici. Naime, posle master programa, dobila je poziv da dođe u Bergen, u Norvešku i tamo nastavi doktorske studije.

– Moj projekat unutar te mreže je bio vezan za statističku obradu genetskih podataka u sferi psihijatrijskih poremećaja. Prihvatila sam ponudu i započela istraživačku karijeru na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Bergenu – kaže Dinka.

– Doktorat je bio izuzetno zahtjevan. Ja sam započela projekate koji objedinjuju par naučnih oblasti, između ostalog psihijatriju i molekularnu biologiju, s kojima se nisam susretala prije – objašnjava Dinka koja je sada već na postdoktorskim studijama na Institutu za psihologiju pri Univerzitetu u Oslu.

Bavite se naučnim istraživanjima iz oblasti dečjeg razvoja, odnosno uticaja genetike na rani razvoj, a na Univerzitetu u Oslu predajete predmet koji bi se mogao prevesti kao Uticaj genetike na razvoj ponašanja. Kako ste počeli da istražujete ovu oblast, a nakon završenog Elektrotehničkog fakulteta?

Između elektrotehnike i doktorata iz statističke genetike, ja sam magistrirala matematičko modeliranje prirodnim naukama. Upravo je taj master program bio i odskočna daska, a i most koji je na neki način povezao osnovne i doktorske studije. Tokom osnovnih studija sam shvatila da me od svih predmeta na smijeru automatike i elektronike najviše interesuju predmeti sa puno matematike, informatike i biomedicinskog inženjeringa. Bježeći od onoga što ne volim završila sam na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Bergenu, na doktorskim studijama iz statističke genetike primjenjene u psihijatriji. Tu sam se najviše fokusirala na genetiku poremećaja pažnje i hiperaktivnosti kao i ostalih razvojnih poremećaja.

Šta vas, u tome, posebno fascinira?

Sve! Fascinira me napredak tehnologije koji primjećujemo u posljednjih 20-25 godina, i koji nam je omogućio bržu i jeftiniju obradu genetskih podataka. Fasciniraju me (ne)istraženi biološki mehanizmi koji utiču na psihijatrijske poremećaje, razvoj ponašanja i generalno mentalno zdravlje. S njima zajedno me fasciniraju i ostali faktori sredine koji opet kroz epigenetske mehanizme utiču na sve gore navedeno. Raduje me što mogu koristiti svoje obrazovanje iz elektrotehnike i matematike kako bih pomogla istraživanju mentalnog zdravlja i samim tim svjesnosti o istom.

Otkrijte nam najzanimljivije „otkriće“ do kog ste došli istražujući prenatalni i rani razvoj.

Ne bih to mogla nazvati „otkrićem“ jer nije u pitanju konkretno jedna studija sa određenim rezultatima, nego je u pitanju cijela jedna oblast koja se bavi prenatalnim faktorima koji utiču na razvoj djeteta. Ono što je na mene ostavilo jak uticaj su mnogi negativni mehanizmi koji povezuju stres tokom trudnoće i moguće poremećaje u razvoju ponašanja kod djece. Smatram da se mnogo više pažnje posvećuje onome što trudnice jedu a ne toliko onome što njih jede. Iako je nutricionizam jako bitan, pogotovo tokom trudnoće, smatram da je izlaganje stresu i sikiranciji podjednako štetno za zdravlje kako majke tako i djeteta.

Jedna od studija koju ste objavili bavi se i uticajem načina porođaja na intelektualni razvoj deteta. Možete li nam reći kako ste vršili istraživanje i kakvi su rezultati?

To je prva studija na kojoj sam radila. Istraživali smo mogući uticaj vrste porođaja na genetiku inteligencije kod djece. Poredili smo dvije grupe, djecu koja su rođena prirodnim putem i onu koja su rođena na Carski rez. U studiji je učestvovalo oko 2500 djece i testirali smo preko 2 miliona genetičkih varijanata (jednostrukih nukleotidnih polimorfizama). Gledali smo da li vrsta porođaja ima interakcijske efekte na genetiku inteligencije mjerene u dobi od osam godina. Da pojasnim na primjeru jednog nukleotidnog polimorfizma – zanimalo nas je, da li djeca rođena prirodnim putem sa određenom genetskom varijantom na određenoj lokaciji imaju u prosjeku niži ili viši kvocijent inteligencije od djece rođene sa istom genetskom varijantom ali na Carski rez, i da li je suprotan trend prisutan za djecu sa drugom genetskom varijantom na istoj lokaciji. Pokazali smo da postoji mogući interakcijski efekat Carskog reza (u poređenju sa prirodnim porođajem) na genetiku kvocjenta inteligencije mjerenog u dobi od osam godina. Međutim, pošto je nasa studija prva ove vrste, potrebno je mnogo drugih i većih studija da bi se naši rezultati mogli potvrditi sa sigurnošcu.

Dakle, može li se naslutiti da je za bebu važno da porođaj krene prirodno, ako je to moguće sa medicinske strane?

Mi nismo imali tu privilegiju da ispitamo razliku između tkz. hitnog Carskog reza (kod kojeg je porođaj krenuo prirodno ali je zbog raznih komplikacija beba rođena na Carski rez) i izbornog Carskog reza. Međutim, postoje druge studije koje su se bavile razlikama koje prirodni porođaj kao i ove dvije vrste Carskog reza mogu imati na razvoj poremećaja pažnje i hiperaktivnosti kao i autizma kod djece. U njima je pokazano da izborni Carski rez, u poređenju sa hitnim, ima veći (negativan) efekat kada je u pitanju razvoj ove dvije vrste poremećaja kod djece. Ne znam da li se može naslutiti, ali definitivno je izborni Carski rez dobio dosta pažnje kada su u pitanju ovakva i slična istraživanja.

Druga studija koju ste radili bavi se i uticajem stresa u prenatalnom periodu na bebu. Do kakvih ste zaključaka došli, može li stres biti okidač za neku vrstu problema kod bebe?

Ova oblast je dio mog postdoktorata koji trenutno radim na Univerzitetu u Oslu. Nemamo još konkretne rezultate koje bi mogli s vama podjeliti, ali sprovodimo studiju u kojoj poredimo epigenetske mehanizme kod braće i sestara rođenih sa različitom dozom stresa kod majke. Zanima nas da li postoje epigenetske razlike između npr. jedne sestre rođene nakon stresne trudnoće u poređenju sa drugom sestrom kroz čiju trudnoću majka nije bile izložena istoj dozi stresa.

Kao neko ko je u izjavama veoma oprezan, ali ko ima široko znanje kad je u pitanju uticaj genetike, ali i spoljašnjih faktora na razvoj deteta, da li biste mogli dati neki savet roditeljima koji su uvek u potrazi za rešenjima – može li se genetika „popraviti“ i kako?

Zavisi o kojoj genetici pričamo, odnosno o genetici čega. Postoje mnogi razvojni poremećaji uzrokovani rijetkim genetskim varijantama koje znatno pogoršavaju kvalitet života, kako djeteta tako i majke, i pored velikog truda, rada, i kvalitetnog informisanja, malo šta može „popraviti“ njihovu genetiku. Međutim, ukoliko se ispostavi da dijete sa sobom nosi dijagnozu nekog od tkz. uobičajenih poremećaja poput anksioznog poremećaja ili poremećaja pažnje i hiperaktivnosti, onda već postoji šansa da se uz (nerijetko drastičnu) prilagodbu sredine i stila života dođe do određenih poboljšanja. Mada, i u takvim slučajevima je bitno znati koliko je izražen određeni poremećaj i koja vrsta liječenja treba da bude primarna. Uzroci ovakvih poremećaja su kompleksni, a samim tim i način liječenja odnosno samog života s njima je također kompleksan. Treba biti istrajan ali i tražiti pomoć na pravim mjestima.