Najtoksičnija emocija u detinjstvu, ona zbog koje deca ne mogu da cvetaju

Sram je zasigurno najtoksičnija emocija koju možemo osetiti. Sećam se da me je izrazito bilo sram kad bi mi tata na ulici nešto prigovarao. I to zbog stvari zbog kojih detetu nikada ne bi trebalo prigovarati.

Primera radi, kad bi me vodio kod doktora pa bi mi na putu od ambulante do auta održao bukvicu o tome kako sad ne bih bila bolesna da sam njega poslušala i nosila onu deblju jaknu ili obula čizme umesto patika.

Kad bih takve stvari slušala kod kuće, samo bih ignorisala, a napolju je to sve bilo intenzivnije i teže podnošljivo jer je tada on i drugima otkrivao to čega se stidim. Molila sam boga da ne sretnemo nikoga putem da ne bi i drugi videli to što uspešno skrivam. To da su svi drugi ok osim mene. Sva deca očigledno slušaju roditelje, a ja ne znam koji je moj problem i zašto ne mogu zadovoljiti tatine kriterijume. Zašto jednostavno ne mogu biti dovoljno dobra za njega. A želim to.

Nisam želela da iko čuje kako me posramljuje na ulici jer sam mislila da se drugi sa mnom druže i da me prihvataju samo zato što ja uspešno sakrivam to što jesam.

Kako tužno uverenje.

I kakvo uzaludno trošenje energije.

Eto to se događa kad detetu usadimo osećaj srama. Dete ne troši energiju na cvetanje nego na skrivanje onoga što je sada provirilo van.

To posramljivanje u javnosti mi je baš bilo bolno. To je i izdaja i sram istovremeno. Ajde što ti misliš da ne valjam, ali sad ćeš i svima drugima obznaniti da sam jedina ja s greškom. To osećam kao izdaju.

Zato, ne posramljujte svoju decu, tako ih sprečavate da procvetaju.

Autor: Moj svijet odgoja