Beba je došla u vaš život. Mirisna, medena, kao porculanska lutka! Ponosni ste i obožavate svaki milimetar vašeg deteta i želite tu radost, ljubav i ponos da podijelite sa svijetom.
A gde drugo nego na društvenim mrežama. Beba uradila ovo, uradila ono, bebin pogled gore, dolje, pod uglom od 30 stepeni… Ne znate koju fotografiju da odaberete, pa kačite svih trideset „okinutih“ u pola minute. Svaka ima svoju draž. Snimate dijete, dijelite sa svijetom. Da svi vide kako je pametno, slatko, milo, kako fino priča, pjeva, kako pliva,… Da vide svi. Koji svi?
Koliko imate ,,prijatelja” na društvenim mrežama? Ja ih, lično, imam preko 800. Baš juče sam se zabezeknula pri pogledu na cifru koja broji ljude koji imaju svakodnevni uvid u moje aktivnosti. Da li ih sve poznajem? Naravno da ne. Ni polovinu. Razlog zašto su me dodali za „prijatelja“ – uglavnom nepoznat. Mogu samo da naslućujem.
Nekada sam bila gore opisani roditelj. Svaki milimetar rasta i razvoja ćerke sam opsesivno kačila na internet da vide prijatelji, porodica, poznanici. Ali nisu samo oni imali pristup mojim fotografijama. Imali su svi oni koje sam pustila u svoje virtuelno okruženje. Nekako sam se, a vjerujem i većina vas, vodila logikom „ma šta loše može da se desi?!“ ili da se sve loše stvari dešavaju nekom drugom. I dešavale su se. Dešavaju se. Deca bivaju oteta od strane kidnapera koji su se potrudili da nađu dijete slično onom za koje su imali spremna dokumenta.
Našli su dvogodišnju devojčicu preko programa za prepoznavanje lica. Došli i oteli dijete majci iz ruku. Priča je imala srećan kraj pa je rezultat bio „samo“ pretrpljena trauma za dijete i roditelje.
Tada sam shvatila da to može biti bilo čije dijete, moje, tvoje, njihovo. U bilo kom gradu, bilo koje države na svijetu. Panično sam poskidala gotovo sve fotografije svoje dece iz straha od svjesnosti koliko decu izlažem neznancima koje imam za ,,prijatelje”.
Prošlo je neko vrijeme. Počela sam da obraćam pažnju na fotografije svojih poznanika i prijatelja. Među onim normalnim fotografijama nasmijane dece koje svakom živom stvoru razgale dušu nemali broj ih je bio drugačijih. Fotografije uplakane i tužne dece. Bijesne i razočarane. Onih koji su poslati u kaznu pa tugaljivo vire iz ćoška, pa djeluju neodoljivo i mami i auditorijumu. Fotografije bolesne dece pod temperaturom. Fotografije malih devojčica, našminkanih, namontiranih koje poziraju kao velike. I što me najviše prenerazilo, fotografije potpuno nage dece! Ove dvije zadnje grupe su idealna meta za pedofile koji će na svaki način sakriti svoju nastranost i pratiti vaše fotografije.
Da vas nešto priupitam. Kako biste se osjećali kada bi vas neko fotografisao dok ste natekli od prehlade, sklupčani na kauču? Ili kada ste tužni i uplakani? Ili da se upravo rastanete od kućnog ljubimca i plačete kao kiša, a neko vas snima kamerom i to okači na internet? Ili da vas uhvati u donjem vešu ili gole nakon kupanja, izbaci na društvene mreže i dijeli do iznemoglosti? Da li biste mu dali dozvolu za to? Ili biste se osjećali užasno kada biste saznali da je to neko ipak uradio iza vaših leđa? I što je najbitnije da li ste svjesni da isto to radite svojoj deci? Dobro, ne svi, ali jedan zabrinjavajući broj vas. Gradite im profile bez njihove dozvole i svako ima pristup vašoj djeci. Ono što je jednom okačeno na internet, zauvijek tu ostaje. Fejsbuk profil je nemoguće izbrisati. Da li ste to znali?
Iako su nama koji nemamo nikakvih zadnjih misli ovakve fotografije slatke jer su naša djeca nevine i čiste duše, vjerujte da ima i onih koji ih ne posmatraju tako. Koliko god to nama nevjerovatno zvučalo. Da li ste sigurni da ih nemate među svojim prijateljima? Ja nisam. Za onih mojih osamsto i kusur ne mogu ruku u vatru staviti da ih nema sa takvim sklonostima.
Pokušavši da pronađem najadekvatnije poređenje koje bi vas dodatno isprepadalo ( jer ovo i jeste tema koja treba sve nas malo da pokrene) sjetila sam se statistike da je veliki procenat žena koje su silovane u automobilu dok su stopirale, ili im neko stao, bile zlostavljane od strane poznatih osoba? Komšija, poznanika, pa i rođaka. To je zastrašujuće. Ako nekoga poznajemo, ne znači da ga znamo.
Čini se da je ovo vrijeme izopačenosti u svakom smislu dovelo do toga da su nam deca na nekim poljima prezaštićena, dok ih na drugoj strani „dajemo“ masi na izvolte. Ne kažem da treba da prestanemo da stavljamo fotografije dece na društvene mreže. Samo se zapitajte, da ste na mjestu djeteta, da li biste i sami voljeli da vam takva fotografija osvane na internetu? I što je najbitnije, ko je sve može videti. I gdje može završiti.
A onda uradite ono šta vam savjest nalaže.
Izvor: Mojpedijatar