“Neću tebe, hoću tatu!” (ili šta kad dete odbacuje jednog roditelja)

Bebe i mala deca vrlo često prolaze kroz faze u kojima imaju “omiljenog roditelja”. To se dešava iz različitih razloga, a roditelji se pitaju šta u tim situacijama treba da preduzmu.

Kao i inače u roditeljstvu, ono što je stvarno važno je naš stav.

Foto: Canva

Roditelj koji je u nekom trenutku skrajnut treba da zgrabi tu priliku i iskoristi je na najbolji način. Naravno da nije lako kad čujete “Neću mamu, tata da me nosi.”, ali upamtite:

  1. Deca nas vole i tu nema nikakve sumnje. Imajte na umu sve vreme da to njihovo “idi, mama” nije uopšte tako lično.
  2. Mala deca žive u trenutku. Zato, kad čujete “Neću tebe” ili čak “Ne volim tebe” iako za to niste dali povod, to zapravo znači “Neću tebe TRENUTNO” ili “Ne želim da ovu aktivnost radim s tobom.” Ova odbijanja su privremena i sasvim površna, vrlo retko trajna i duboka.
  3. Ako dete može bez straha da vas odbije i traži drugog roditelja, to znači da se oseća potpuno sigurno u vašu ljubav. Dakle, odbijanje shvatite na neki način i kao kompliment. To znači da ste detetu izgradili sigurnost u bezuslovnu ljubav.

Ako se nađete u poziciji “odbijenog roditelja” to je trenutak kad treba da demonstrirate svoju sposobnost da se izdignete iznad situacije, budete zrela odrasla osoba, da se ne uvredite ni najmanje i, ako je ikako moguće, unesete u situaciju i dozu humora, ali bez sarkazma! “Baš si hteo da te tata večeras spremi za spavanje? On je sad zauzet, pa sam ti preostala samo ja. Znam, baš bez veze, ali šta da se radi.”

Ako dete u tim trenucima pokaže i bes i ljutnju, najbolje je emocije prihvatiti mirno, naravno, ne dozvoliti detetu da udara nekog ili nešto.

Kad odbijanje deteta podnesemo stojički, mi im zapravo pokazujemo kako izgleda emocionalna zrelost i šaljemo deci veliki broj pozitivnih poruka. Dete će time naučiti:

Moji roditelji su stabilni i ne boje se mojih reakcija.

Ljutnja i razočaranje su bezbedna osećanja koje je normalno izraziti. 

Moji roditelji imaju lične granice i poštuju sebe. 

Upamtite takođe da i uloga “omiljenog roditelja” nije baš jednostavna. Ona zahteva hrabrost, svakodnevnu snagu koja je potrebna roditeljima male dece. Važno je da postavimo svoje granice i da ih se držimo, a da dete naučimo da ih poštuje, svojom istrajnošću u insistiranjem na njima.

Kao i odbijeni roditelj, pokazujemo potpuno razumevanje za neslaganje našeg deteta sa tim da mi ne možemo da mu se u tom trenutku posvetimo. “Razumem da baš želiš da ja budem s tobom sad. Ali sad ne mogu. Tata će te ipak okupati večeras.”

Ne pokazujete sažaljenje niti od deteta tražite dozvolu za to da ga ne okupate vi, nego tata. Ne razmišljamo kako je detetu nešto uskraćeno jer mu se ne može ispuniti želja da ga kupa baš onaj roditelj koji on želi.

Biti “omiljeni roditelj” jeste na neki način laskavo, ali ume da bude i vrlo iscrpljujuće. Može biti i teško da isključimo naše osećanje zadovoljstva što dete želi baš nas i istrajemo u tome da mu ne ispunimo želju baš svaki put. Ali zarad svog mentalnog zdravlja, roditelj mora da razgraniči šta je detetu potrebno od onog što želi. I, zašto da ne, ispred detetovih želja staviti i svoje potrebe.