Online nastava ne može biti savršena. Dobra vest je ta da ona to i ne mora da bude.
Nakon prve sedmice primorane online nastave u školama , primetio sam dve struje shvaćanja ovog vida rada. Prva struja su oni nastavnici koji su uočili potencijal ove vrste rada za usavršavanje u raznim ITK alatima i aplikacijama, kao i unaprjeđivanje svoje metodike rada prilagođene za ove platforme. Druga struja je, doduše, ovu vrstu rada shvatila više kao prepreku u obavljanju svojih obaveza. I, potpuno je razumljivo.
U redu je osjećati se nesigurno u haotičnom stanju u kojem se nalazimo. Pogotovu kada je riječ o pokušaju održavanja kontinuiteta rada. Nastavni planovi i programi nisu prilagođeni ovoj vrsti nastave. Prevesti ono što imamo u ovaj novi oblik rada može se činiti kao da prevodimo neki tekst sa svog jezika na jezik koji ne razumijemo u potpunosti. I to je u redu.
Nastava na daljinu nije jednaka nastavi u učionici. Ona to ne može biti. Videopozivi i virtualne učionice nisu jednake direktnom kontaktu i ličnoj interakciji. I, dobro je što nisu. Da jesu, ne bismo imali potrebu za institucijama škola, za hodnicima i učionicama, za školskim klupama, tabli i svime onim što je opipljivo. Ako ništa drugo, iz ovog prisiljenog rada na daljinu možemo izvući barem to da sve te stvari imaju itekako važnu funkciju u obrazovnom radu, te da ih, kada sve ovo prođe, počnemo više cijeniti.
Šta je, tu je. Mi prosvjetni radnici moramo prihvatiti da je naš posao takav da podliježe konstantnim promjenama. Takođe, naš je posao takav da, ukoliko ima barem trag mogućnosti da ga u nekom obimu obavljamo, to i uradimo.
Online nastava ne može biti savršena. Dobra vijest je ta da ona to i ne mora da bude. Čitajući iskustva nastavnika širom svijeta, primijetio sam opštu frustraciju oko ograničenja koja nam ovaj vid rada postavlja. Istina jeste da su ograničenja. Internet veze pucaju, učenici nemaju pristup uređajima ili ignorišu nastavu, naše lekcije se čine kao nepregledna hrpa podataka kojom bombardiramo učenike i roditelje. Sve ovo može izazvati (i izaziva) obeshrabrenje.
Svakome je tako. Ne postoji nastavnik u ovoj situaciji koji bi istinski mogao reći da mu je nastava putem interneta savršena. Čak i oni koji su informatički pismeniji od drugih nailaze na hrpu prepreka s kojima se posljednjih dana „otimaju“ i koje, kako znaju i umiju, pokušavaju prevazići. Upravo to i jeste posao prosvjetara. U tom pogledu, problem online nastave postaje jednak onome u klasičnoj nastavi, a možemo ga predstaviti rečenicom: „Kako najefikasnije i učinkovitije svoje znanje prenijeti učenicima?“
Ukoliko sebi kao nastavnici ovako postavimo problem, prepreke online nastave nisu više stvar tehnologije, nego stvar rješavanja osnovnih pedagoških zadataka.
Sa ili bez pandemije, obaveza nastavnika je ista: Na sve moguće načine prenijeti znanje, koristeći se onim što nam je na raspolaganju. Ne mora se iskoristiti svaki aspekt neke aplikacije. Koristi ono što može poslužiti. Ne mora se nastavna jedinica obraditi u obimu u kojem bismo je obradili u učionici. Prilagodi, skrati, svedi na elementarne komponente. Bitno je održati kontinuitet rada kod učenika.
Svima je trenutna situacija strana. Nikome ovo nije prirodno stanje. Ni nama, a ni učenicima. Stoga bi moj savjet kolegama bio da ne očajavaju pred tehničkim i organizacionim poteškoćama. Vi ste više od lekcije koju predajete. Vi ste oni koji svaki dan čine nemoguće, a ovo shvatite kao samo još jedan dan u tom svom nastojanju da oblikujete buduće generacije.
_____________
Piše: Ernad Osmić, Brčko