Previše se bavimo ocenama, premalo vaspitanjem

Imam utisak da se stalno negde „trči” i kao da se nikad ne stiže, nema se vremena uživati u procesu. Sreća nije samo u dostizanju cilja, već u putovanju.

A to je putovanje za mnoge sve samo ne srećno i opušteno.

Foto: Canva

Nastavnike pritiska plan i program pa je svaki izgubljeni čas teško nadoknaditi, učenici prate taj zadati tempo, izražavaju sve više nezadovoljstva i frustracije.

S druge strane, nisu ni nastavnici zadovoljni. Nešto je potrebno hitno menjati! Vrednovanje je nešto što je važno kako bi se procenila količina znanja, no čini mi se da se u zadnje vreme pretvorilo u trku za ocenama, što pod pritiskom roditelja, učitelja, pa onda i samih učenika.

A deca uče gledajući odrasle. Izgubila se sama suština tog vrednovanja čiji smisao je upozoriti onoga koji usvaja neko znanje na kojoj je količini i šta još treba da usvoji kako bi savladao određeno gradivo.

Radi se o konstruktivnoj povratnoj informaciji koja bi trebalo da bude korisna za učenike, a ne razlog tuge, ljutnje, straha. U većini škola još postoji nenajavljeno usmeno ispitivanje koje je uz sve obaveze koje deca danas imaju izvor dodatnog stresa.

Gotovo je nemoguće biti potpuno spreman svakodnevno odgovarati za ocenu iz bilo kojeg predmeta.

Zamislimo samo nas odrasle kako bismo se osećali svakodnevno na poslu, da nas nadređeni u bilo kojem trenutku može pozvati i tražiti od nas da predstavimo neku temu – pred svim drugim radnicima i za ocenu.

Pretpostavljam da bismo većinu dana provodili u određenom stresu, što dugoročno ima štetne posledice na organizam. Ovako je naglasak opet stavljen na spoljašnju motivaciju pa učenici uglavnom uče zbog ocena i zbog toga da roditelji budu zadovoljni, a poenta bi trebalo da bude da uče zbog sopstvene znatiželje, uživanja u procesu, novih saznanja, stvaranja svojih ideja i projekata.

Za vaspitni deo školskog sistema, takođe, primećujem kako ima sve manje vremena upravo zbog gore navedenih razloga.

Retki su nastavnici koji uspevaju da odvoje vreme na času kako bi razgovarali s decom o nečemu što ih muči, što im je trenutni problem u odnosima ili suočavanju s izazovima.

Na taj način se deci šalje poruka da to nije ni važno, a onda oni pronalaze svoje načine kako da reše neke svoje probleme koji su onda više ili manje delotvorni.

Svakako bi bilo dobro da u razredu postoji više prostora za razgovor, stvaranje odnosa i među decom, ali i učiteljima, da se gradi poverenje i da škola bude mesto gde su greške poželjne, jer jedino tako učimo, dolazimo do novih ideja, stvaramo nešto novo. Zamišljam školu u kojoj deca i učitelji podstiču jedni druge i raduju se svačijem napretku i uspehu.

Piše: Janja Frančić, psiholog