U ne tako dalekoj prošlosti živio je jedan ubogi čovjek sa dvije kćerke u maloj trošnoj kući.
Bavio se prodajom stoke i od toga je prehranjivao svoju porodicu. Bili su ipak srećni i zajedno se nadali boljem životu. Jednog dana pronio se glas da će u selo doći čarobni frulaš, koji može da riješi sve probleme svojom muzikalnošću i nježnim tonovima. Neki su rekli da je on potomak čuvenog frulaša iz Hamelina. Svi su bili ushićeni. Sjetili su se samo prvog djela priče iz Hamelina. Sjetili su se da je on riješio problem sa pacovima kojih je bio pun grad. Zaboravili su kako se priča završila.
Zakitili su trg i postavili centralnu binu. Na doček frulaša, došli su svi, pa i trgovac i njegove dvije kćerke. Nakon kratkog čekanja, on se pojavio. Na sebi je imao svjetlucavo zlatno odijelo, a u ruci veliko žezlo kao da je kralj. Odmah su seljani znali da se ispred njih nalazi jako važan i poseban čovjek. Frulu niko nije vidio. Bili su kao hipnotisana masa pred nečim što se nikako nije uklapalo u njihovu seosku sredinu.
Pitao ih je, taj velikan, stojeći na uzdignutoj bini, o njihovim najvećim problemima i izazovima. Trgovac se progurao u prvi red i rekao da se brine za svoje kćerke, koje u selu ne mogu da nađu adekvatnog supružnika jer su svi dosta stariji ili već u brakovima. Frulaš se na to zagonetno nasmijao i pitao da li osim trgovaca ima još neki otac kojeg to toliko brine. Diglo je ruku desetak ljudi.
– Žene su hrabrije od nas. Uvijek ljepše plešu igru života, zadovoljstva i ljubavi. Ipak, mi ih trebamo štititi i biti s njima, rekao im je milozvučno, smireno i ljupko.
Seljani su bili oduševljeni i ohrabreni njegovim snažnim govorom i sigurnošću. Shvatili su zašto ga zovu čarobni frulaš i bili su zahvalni Bogu što je od svih sela on odabrao baš njihovo.
Pozvao je djevojke da izađu na tu nakaradnu sklopljenu binu i svakoj je oko vrata stavio zlatni medaljon zahvaljujući joj što poštuje roditelje. Naklonio se svakoj od njih. Seljani su bili ganuti takvom plemenitošću.
– Da li mi vjerujete, dragi moji? Povešću ih sa sobom i učiniti njihov svijet boljim. Naći ću im najbolje ženike. Vratiće se u selo sa odabranicima. To je moja čarobna dužnost. Ništa mi niste dužni. Srećan sam što vam mogu pomoći.
Svi su klimnuli glavom u znak odobravanja pa i sam trgovac. U suton je frulaš iz sela u svom svjetlucavom autobusu izveo 23 djevojke. Među njima su bile obje kćerke trgovca.
Godine su prolazilie. Nijedna se nije vratila, ali su stizala pisma iz velegrada, koja su seljani međusobno čitali i radovali se sadržaju. Pisale su o tome da sad rade i da ih rad čini srećnima. U kovertama su slale novac.
Kada su se riječi u pismima počele ponavljati, trgovac je osjetio nešto čudno u stomaku. Nešto nije bilo u redu. Spremio se i krenuo na daleki put, u grad frulaša. Grad je bio zaista velik i predivan. Brzo je našao kuću frulaša. Svi su ga znali. Na kući je pisalo: „Institut za međunarodna frulaška istraživanja“. Frulaš se u početku zbunio kada ga je vidio, a onda ga ipak pustio u svoju raskošni dom, koji nije bio klasični dom nego je bio institut sa milion nekih bijelih soba i mašina. Trgovcu je bilo čudno što nema ljudi, ali je bio zadivljen tolikim brojem uređaja i modernih mašina. Pitao se šta se na njima radi. Frulaš je rekao da su to poslovne tajne, ali da mu posao ide jako dobro. S tim poslom je kupio i neke druge objekte i dijelove sela. Širi biznis. Trgovac ga je onda pitao za kćerke.
– Volio bih da ih vidim. Dugo je prošlo.
Frulaš mu je obećao javiti u narednih nekoliko dana dok provjeri sa svojim radnicima gdje su tačno one. Pomogao je velikim broju djevojaka pa se ne nije mogao sjetiti odmah gdje su one.
Trgovac je izašao s mirom iz te bijele palate. Uzeo je sobu u hotelu i odlučio da čeka. Kada mu je dosadilo da čeka, izašao je u grad. Nikad nije vidio toliko svjetala i nije čuo toliko glasnu muziku. Odlučio je da ide tamo gdje idu svi, gdje su najveće gužve na ulazu. Najveća gužva je bila pred nekom ružičastom kičastom dvospratnicom na kojoj je pisalo: „Ples života“. To je trgovcu zvučalo nekako poznato. Ostao je i čekao u dugom redu.
Kada je ušao ugledao je veliki broj dugih cijevi spojenih sa stropom i praznu binu. Izgledalo je sablasno. Sjeo je u prvi red. Tada su izašle djevojke…
Trgovac je dugo u hotelu tu noć sjedio i ridao na sav glas. Prepoznao je neke djevojke iz sela, ali nije vidio svoje kćerke.
Sutradan mu je neko u hotelu ostavio papirić na kojem je pisala adresa uz imena njegovih kćerki. Bilo mu je drago što su bar ostale zajedno.
Znao je šta će naći. Neće naći svoje kćerke nego dvije uništene izobličene djevojke, potpuno drukčije djevojke, koje rade za frulaša koji se predstavlja kao veliki naučnik i profesor…
Sačekao ih je nakon „nastupa“. Zagrlio kao nekad kad ih je grlio kada su izgubile majku i rekao im isto što i tada kada su bile male:
– Idemo dalje. Mi zajedno sve možemo.
Nisu se vratili u svoje selo. Našli su novo mjesto za početak.
Poslije su čuli da je frulaš postao ekspert za tkz. međunarodna istraživanja i da je dobio orden države za inovacije u tehnici.
Autor: Edina Heldić