Problematično ponašanje mladih: Mere prevencije u školama postoje, ali pre prevencije dolazi do intervencije

Adolescencija je period između detinjstva i odraslosti koji sa sobom donosi niz bioloških i psiholoških promena kod mladih osoba, kako danas volimo da ih nazovemo – tinejdžera. Obeležena je formiranjem vlastitog identiteta koji je izrazito značajan za dalji razvoj ličnosti. Zabrinutost zbog porasta nasilja, naročito među mladima, pokušava se objasniti različitim faktorima. Ova tema i događaji koji kao krajnji ishod imaju neki vid nasilja su na žalost sve prisutniji u medijima, a rešenja je, čini se sve manje. Ipak, važno je sa ovim problemom upoznati se na sve moguće načine. Najvrednija stvar koju danas možemo posedovati jeste zdrava i korisna informacija.

Postoje mnogobrojni uzroci agresivnog i nasilnog ponašanja dece i adolescenata koji se povezuju sa njihovom ličnošću, porodičnim, školskim, društvenim i drugim uticajima.

Rezultati različitih pedagoških, socioloških i zdravstvenih istraživanja pokazuju da deca i mladi koji već u ranoj životnoj dobi konzumiraju alkohol, droge, opijate, cigarete, koji beže ili napuštaju školu, nasilni su prema sebi i drugim osobama, skloni skitnji, ranom stupanju u intimne seksualne odnose, predstavljaju populaciju izloženu mnogim rizicima, kao i posledicama za njihovo zdravlje, postignuće i ukupni razvoj. Takve ličnosti su problem, pre svega sebi, a zatim i celokupnom okruženju. Porodica i škola (vaspitači, nastavnici, pedagozi, psiholozi) imaju prema deci jedan od glavnih vaspitnih zadataka, a to je pružanje podrške u njihovom sazrevanju.

O tome kakve novosti su nam naučna istraživanja na ovu temu donela, saznajemo od naše sagovornice Tamare Dragojević, asistentkinje na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na odseku za pedagogiju. Vršeći analizu ranijih i novijih istraživanja o ovoj temi, Tamara iznosi sledeća saznanja, nudi predloge za adekvatan pristup ovom problemu, kao i mere prevencije u borbi protiv rizičnog ponašanja kod mladih:

„Za početak treba istaći činjenice do kojih se putem dugogodišnjih istraživanja došlo, a to su podaci da je rizično ponašanje prisutnije kod mladih pripadnika muškog pola, i da je najčešći i primarni oblik rizičnog ponašanja konzumiranje alkohola. Razlog zbog kog se pripadnici muškog pola lakše upuštaju u rizične aktivnosti jeste u izvesnoj meri i način vaspitanja muške dece, kao i viši nivo tolerancije na negativne oblike ponašanja muškog pola uopšte, u odnosu na isto to ponašanje kod pripadnica ženskog pola. Međutim, kada govorimo o prevenciji rizičnog ponašanja mladih, svakako da je važno raditi na poboljšanju kvaliteta i perspektive života mladih osoba, ali i na unapređivanju stručnosti specifičnih programa primarne prevencije rizičnih ponašanja. Takođe, bilo bi poželjno organizovati društvo za rano prepoznavanje simptoma i otkrivanje rizičnih ponašanja.

Dakle, mere prevencije u našim školama postoje, ali je problem što pre prevencije dolazi do intervencije. Nužno je da više radimo i bavimo se prevencijom kako se neki oblici rizičnog ponašanja ne bi razvijali. Veoma je kompleksno i nezahvalno nekog učenika automatski etiketirati kao rizičnog, jer je sama adolescencija period burnog razvoja i promena. Važno je da primećujemo neke razlike u ponašanju, jer su obično te razlike u ponašanju prvi signal za potencijalno rizično ponašanje. Naravno, nekada te promene mogu biti samo izraz bunta, ali je zato neophodno da poznajemo učenika kako bismo znali da li je to neka kratkotrajna faza ili nešto što pretenduje da postane rizično ponašanje. Svakako da bi to prvo trebalo da prepoznaju roditelji adolescenta, nastavnik, ali i svi oni koji su u neposrednom kontaktu sa učenikom. Nikako ne bismo smeli da zanemarimo potištenost učenika.“

Kao mogućnost za prevenciju rizičnog ponašanja kod mladih, sagovornica predlaže:

„Bilo bi poželjno kreirati različite aktivnosti za adolescente i svakako da bi bilo dobro realizovati radionice koje će ih usmeriti na neke podsticajne aktivnosti, radionice na temu razvijanja pozitivnih stavova i odupiranja vršnjačkom pritisku. Pored toga, trebalo bi ih upoznati sa zdravim stilovima života, ali i organizovati kulturne i sportske aktivnosti u školi.

Naravno, u svemu tome, nikako ne bismo smeli zanemariti roditelje. Naime, bilo bi poželjno osmisliti različite tribine i predavanja za roditelje na temu rizičnih oblika ponašanja mladih, jer je kontinuirana saradnja sa roditeljima neophodna kako bismo pomogli mladima u riziku. Dakle, potrebno je ponuditi što više prosocijalnih aktivnosti kako bi mladi imali pozitivne primere. Ali ono što je vrlo često van domašaja škole, nastavnika, roditelja jesu društvene mreže i rizici koji postoje u tom svetu. Neophodno je da sa mladima govorimo o adekvatnom korišćenju društvenih mreža i potencijalnim posledicama korišćenja istih. Važno je da mladima napomenemo da sve ono što napišu na društvenoj mreži, a odnosi se na vređanje drugih, uznemiravanje, može da ima i fatalne posledice. Takođe, važno je da sa mladima razgovaramo o tome na koji način koriste društvene mreže, ko su im uzori, koga sleduju na nekoj društvenoj mreži.

Ne možemo zabraniti upotrebu društvenih mreža, jer sama upotreba društvenih mreža nužno ne podrazumeva rizično ponašanje. Naime, ukoliko mladi znaju koje sve posledice može izazvati njihovo ponašanje na nekoj društvenoj mreži pretpostavlja se da će onda i više voditi računa o upotrebi neke društvene mreže. Prilikom kreiranja profila na društvenim mrežama, mladi imaju mogućnost da razvijaju način na koji vide sebe, kao i način na koji žele da ih vide drugi. Pozitivna socijalna školska klima predstavlja važan protektivni faktor u slučaju digitalnog nasilja“, zaključuje Tamara Dragojević.

Intervju vodila: Milica Pantić, master pedagog