Jednom kada detetu date telefon i društvene mreže, ostatak porodičnog života pretvoriće se u borbu oko vremena provedenog ispred ekrana, tvrdi Džontan Heidt, američki socijalni psiholog i autor nekoliko bestselera, među kojima poslednji objavljen prošle godine, pod nazivom ”Anksiozna generacija”.
O uticaju upotrebe digitalnih medija na decu ovaj stručnjak razgovarao je sa britanskim princem Harijem, na Svetski dan mentalnog zdravlja.
”Ovo se dešava svuda. Dešava se u Silikonskoj dolini, gde roditelji jako dobro znaju šta se dešava. Zapravo, baš ćete u Siliknskoj dolini naći ogroman broj roditelja koji će reći detetu: ’Ne, ne možeš da dobiješ telefon, jer znamo koliko je to za tebe loše.’ Zašto uopšte dajemo svojim desetogodišnjacima mobilne telefone? Glavni razlog koji ćete najčešće čuti je – zato što svi drugi imaju, a mi ne želimo da naše dete jedino bude izostavljeno” – kaže ovaj psiholog u razgovoru sa britanskim princem.
On tvrdi da sa svojom četrnaestogodišnjom ćerkom upravo vodi takvu ”svi osim mene imaju” borbu oko korišćenja aplikacije Snapchat.
„Tehnološke kompanije nas (roditelje) praktično stavljaju u procep, a onda nas okrivljuju za ono što su oni uradili. Oni, te tri ili četiri tehnološke kompanije, praktično su vlasnici detinjstva danas. Imaju daleko više uticaja na našu decu nego mi, barem kad je reč o vremenu u kom taj uticaj mogu da vrše, a koje daleko premašuje vreme koje s decom mi kao roditelji danas možemo da priuštimo. A onda nam se okrenu i kažu: ’Oh, ali vi ste odgovorni.’ Ne, VI ste odgovorni.” – kazao je Džontan Heidt.
Inače, on je poznat i po svoja četiri pravila korišćenja mobilnih telefona koja predlaže da sve porodice treba da usvoje:












Za veb-sajt o obrazovanju koji je nedavno izveštavao o nepismenosti naših đaka, prilično ste masakrirali čovekovo ime. Zove se Jonathan Haidt, što će reći da mu ime zapisano na ćirilici glasi „Džonatan Hajt”.
Ali dobro: nije to bitno koliko je bitno to što je čitav ovaj pokret za „bezbednost društvenih mreža” zapravo (i prilično prozirno) samo povod za uvođenje još više cenzure i kontrole medija i još većeg narušavanja privatnosti i sprečavanja javnog informisanja, pa i za davanje još više moći pedofilsko-fašističkoj društvenoj klasi Zapada. (Tramp, Mask i pok. Epstin su samo tri primera.) Ali nemojte meni da verujete! Sami pogledajte Vikipediju ili jednu od desetina (ili stotina: nisam brojao) kritika Hajtove knjige, pa se sami uverite koliko je pseudonaučna. Ili pogledajte ko tačno lobira za takve zakone na Zapadu. Tamo su svi ti podaci javni. (Evo male pomoći: ne ljudi koji su zapravo pretrpeli išta loše na internetu.)
Ipak, najbolje bi bilo da svako samo malko mućne svojom glavom i pokuša da ustanovi kako će se tačno takva zabrana sprovesti. Hoćemo li fotografisati lične karte svaki put kad hoćemo da pristupimo vebu? Hoće li snimci policijskog nasilja biti zabranjeni sve do samog trenutka kada gledaloci dobiju pravo glasa? Šta se uopšte smatra društvenom mrežom? Podsećam, Australija je zabranila „Snapchat”, ali nije „WhatsApp”. Pritom, oni su funkcionalno gotovo identični, a odnedavno još više, jer se na ovom drugom sada koriste i korisnička imena umesto telefonskih brojeva.
Zar stvarno hoćemo takvu politiku?
(Svestan sam da komentar blago izlazi iz okvira članka, ali je neko morao jednom ovo reći.)