Štrajk prosvetara: Zašto su nastavnici „na kolenima”

Štrajk prosvetara: Zašto su nastavnici „na kolenima”
Kad god se prosvetni radnici pobune, sa svih strana se može čuti – šta bre oni više hoće, pa svaku školsku godinu počinju štrajkom. Ej rade četiri – pet sati dnevno, imaju raspust tri meseca, redovnu platu i svako malo se nešto bune. Mala im plata, koliko, a još i kako rade i to im je mnogo.
Na štrajkove prosvetnih radnika „oguglala” je i vlast. Najavu ovog poslednjeg štrajka upozorenja niko iz Vlade nije ni prokomentarisao. Novi ministar prosvete je baš tog, 17. novembra, dok su učitelji i nastavnici štrajkovali krenuo na „turneju” po školama u Čačku. Stigao je usput i da preseče neku vrpcu.
Poručio je, doduše, štrajkačima, onako usput, da njihovi zahtevi nisu realni.
– Ako je povećanje u uslovima MMF-a i nekih restrikcija države za prosvetu veće od ostalih delatnosti, onda je to putokaz da će u svakom sledećem povećanju zarada prosveta imati više, jer je red da se primanja prosvetnih radnika izjednače sa ostalima, rekao je ministar.
Ni mediji se ne pretrgoše da objasne šta to prosvetni radnici hoće. Zbog čega se bune. Da li su u pitanju samo male plate ili još nešto?
Tačno je, doduše, da je prvi zahtev štrajkača bio povećanje plate za 12 odsto. Na stranu to što ni sa tolikim povećanjem prosvetni radnici ne bi uspeli da zarade „republički prosek”. Naime, prosečna zarada zaposlenih u obrazovanju u avgustu je iznosila 39.924 dinara, dok je „statistička” prosečna plata u istom mesecu bila za 6.000 dinara veća.
Ministarstvo im je pak ponudilo šest do sedam odsto veće zarade. Nisu, međutim, samo veće plate problem. Na prvi pogled možda nije očigledno, ali ono što prosvetne radnike mori je dugogodišnji nemar države prema obrazovanju.
Nakon najdužeg štrajka u istoriji srpske prosvete, koji je trajao od novembra 2014. do aprila 2015. godine, zaposleni u obrazovanju potpisali su sporazum sa državom. Do dana danas gotovo ni jedna tačka tog sporazuma nije ispunjena.
Država se, ovim sporazumom, obavezala da će blagovremeno utvrditi predlog posebnog zakona kojim će se urediti plate zaposlenih u javnom sektoru, a koji bi se primenjivao od 1. januara 2016. godine. Od ovog obećanja nije bilo ništa, pa su visokoobrazovani učitelji i nastavnici i dalje manje plaćeni od čistačica i kafe kuvarica u EPS-u.
Vlada je obećala i da će nastojati da u budžetu poveća izdvajanja za obrazovanje, u skladu sa Strategijom razvoja obrazovanja u Srbiji do 2020. godine. I ova tačka sporazuma ostala je mrtvo slovo na papiru, pa se ne treba čuditi što su krede i table u mnogim školama jedina učila. O kabinetima, računarima i mikroskopima se ni ne razmišlja, kad na stotine škola nema toalet. Istraživanje iz 2014. godine je pokazalo da od 4.500 školskih objekata, samo jedna trećina zadovoljava osnovne standarde.
Obećano je nakon štrajka prosvetarima da će reprezentativni sindikati učestvovati i u praćenju realizacije budžeta, kao i pravljenju plana racionalizacije. Ni od toga obećanja nije bilo ništa.
Praktično jedino što su zaposleni dobili zahvaljujući potpisanom sporazumu je crkavica od 7.000 dinara koja im je isplaćena nakon jednog od kasnije organizovanih štrajkova upozorenja.
Pošto gotovo ni jedna tačka dogovora nije realizovana Unija sindikata prosvetnih radnika je u aprilu ove godine pokrenula spor protiv Republike Srbije. Od ispunjenja Sprazuma, kažu u ovom sidikatu, zavisi hoće li tužba biti povučena.
Rešavanje problema tehnoloških viškova i hitno preduzimanje mera protiv direktora koji ne žele da preuzimaju nastavnike koji su ostali bez norme, već prave prostor za zapošljavanje novih, „podobnih” svejedno da li partijskih ili rođačkih kadrova, takođe je bio jedan od razloga zbog kojih su prosvetni radnici organizovali u četvrtak štrajk upozorenja.
Istoga dana, od ministra je stigao poziv za sastanak. U zgradi u Nemanjinoj naći će se 23. novembra. Ako je suditi po ranijim sličnim sastančenjima, malo je vajde da će se nešto zaista i dogovoriti.
Kako je moguće da branšu koju u Srbiji čini oko 100.000 ljudi niko više „ne zarezuje”?
Lako. I to se najbolje vidi iz načina na koji je štrajk organizovan.
Iako su im zahtevi manje-više isti sindikati zaposlenih u prosveti nisu mogli ni ovoga puta da se slože oko načina organizacije protesta, pa su tako članovi Unije sindikata prosvetnih radnika u četvrtak, 17. novembra, izlazili su sa nastave 15 minuta ranije. Sindikat obrazovanja Srbije i Sindikat radnika u prosveti Srbije (SRPS) pozvali su svoje članstvo da ne održe prvi čas, dok je GSPRS „Nezavisnost”, četvrti prosvetni sindikat, odluku o načinu protesta prepustio svojim povereništvima.
– Neće nikome da bude bolje dok je prosveti loše, rekla je Jasna Janković, predsednica Unije sindikata prosvetnih radnika, nakon održanog štrajka upozrenja, dodajući da je prosveta je ta koja ovaj sistem može da pogura napred.
Pitanje je samo kako i kuda će prosveta „pogurati” sistem, kad svaki sindikat vuče na svoju stranu.
 
Izvor: pressek.rs