„Tipičan tinejdžer“ – dve reči koje bi trebalo ZABRANITI u istoj rečenici

Foto: Canva

„Ma tinejdžer.“

„Drma ga pubertet.“

„Tipično ponašanje tinejdžera.“

To su fraze koje često koristimo kako bismo u par reči opisali ponašanje naše dece u periodu adolescencije. I retko te fraze upućuju na nešto dobro i lepo. Ako su neraspoloženi, namrgođeni, ljuti, zatvoreni, ako neće da razgovaraju s nama, svuda kasne i prevrću očima, naše glavno objašnjenje je da su jednostavno – tinejdžeri.

Ali jesu li? Ili smo se mi se toliko navikli na ideju da kao adolescenti treba da budu prkosni, nekomunikativni, da više i ne pokušavamo da razumemo šta im se zapravo dešava i zbog čega su drugačiji?

“Tipično ponašanje tinejdžera” zapravo je često sinonim za “Problematično ponašanje tinejdžera“.

Uzmite primer jedne šesnaestogodišnjakinje, zvaćemo je Sara, i njene mame. Već duže od dvadeset dana, Sara dolazi kući iz škole loše volje. Kao da traži razlog za svađu, viče na mlađu sestru zbog najmanje sitnice. A inače je stvarno vedra i vesela. Njena mama ovo ponašanje pripisuje tome što je, eto, tinejdžer. Zato ima vrlo malo strpljenja za nju i jednostavno čeka da ta „faza“ prođe.

Ali ono što Sarina mama ne zna, jeste da njenu ćerku sve to vreme drugari u školi zadirkuju i šire tračeve o njoj. Zamislite samo koliko bi njena mama drugačije postupila kad bi samo znala šta se krije iza Sarinog ponašanja? Jer neće svako dete odmah doći i reći mami šta ga muči. Čak i ako mislite da imate super i otvoren odnos. Ponekad ih je sramota, ponekad se plaše da ćete osuditi njihove prijatelje s kojima, bez obzira na sve, žele da sačuvaju odnos.

A šta je mogla Sarina mama drugačije da uradi?

Pa, na primer, mogla je da pokuša da sagleda stvari malo šire. Da priđe Sari sa razumevanjem, ma koliko joj njeno ponašanje delovalo neprihvatljivo. Da ne insistira, ali da otvori prostor da joj ćerka kaže šta je muči. Mogla je, takođe, da odoli tom iskušenju da Sarino ponašanje prema sestri opravda pubertetom i da, uprkos svemu što se dešava, ipak od nje zatraži da prema njoj ne bude gruba. Mnogo, baš mnogo ružnog ponašanja tinejdžera prođe pod devizom „tipičan tinejdžer“ i njime se nikad ne pozabavimo, a kao rezultat, mladi takve obrasce komunikacije nose u svoje odraslo doba.

Zapravo smo tu lestvicu ponašanja za adolescente postavili toliko nisko, a oni zapravo mogu da budu mnogo bolji. Veliki broj odraslih veruje da mladi postaju grubi i teški za komunikaciju prosto zato što su ušli u pubertet, ali istina je da postaju takvi jer im mi to dopuštamo. Kad ne uspemo da uočimo razliku između tinejdžera i tinejdžera koji se ponaša loše, ostavljamo prostor za nepoštovanje, prkos, manjak komunikacije koji će vrlo brzo nekako postati potpuno normalna stvar umesto da budu crvena zastavica.

I mi smo odgovorni

Posmatrajući svoju decu kroz prizmu tinejdžerskih stereotipa, mi zapravo umanjujemo vrednost i sebi i njima. A zapravo je ogroman broj tinejdžera sa ozbiljnim kapacitetom da budu odgovorni, srdačni, pouzdani, što mi propuštamo da vidimo prepuštajući se ideji da pubertet jednostavno mora biti pakao.

Kada se sve naše predrasude prema njima uzmu u obzir, tinejdžeri, kao vrlo pametna bića, postaju jako dobri u tome da ih iskoriste, tako što će učiniti da se njihovi roditelji i nastavnici osećaju praktično bespomoćno. Ali to ne znači da mi ne možemo na sve to odgovoriti iskrenošću i rešenošću da ne zapostavimo komunikaciju sa svojom decom.

Prkos i nervozu sačuvajte za saobraćajne gužve, a svojim tinejdžerima ponudite najbolje od sebe. Počnite prvi tako što ćete im uvek odgovarati na način da kažete: „Ja želim da imam bolji odnos sa tobom i spreman sam da preispitam i sebe i promenim stvari koje kvare našu vezu.“

Probajte. Izraz na licu vašeg tinejdžera će vam reći sve.

Autor: Janet Sasson Edgette, psihološkinja specijalizovana za rad sa adolescentima

Izvor: Psyhology Today