Ministar prosvete, Mladen Šarčević, najavio je pripreme za onlajn nastavu od septembra. Medijima je rečeno da Republički krizni štab za suzbijanje kovida-19 treba narednih dana da razmatra mogućnost da od septembra đaci, umesto u školske klupe, ponovo sednu pred ekrane televizora i računara.
Uprkos tome što stručnjaci upozoravaju da gubitak rutine za đake može predstavljati psihološki problem, a nedostatak interakcije sa vršnjacima povećava stres, za sada ćemo se baviti samo tehničkim problemima ove izjave.
Nastava koju đaci gledaju preko televizije nije onlajn nastava. Jedina onlajn nastava za vreme vanrednog stanja jeste ona, gde su nastavnici bili u direktnom kontaktu sa svojim đacima. Tu smo uočili najmanje dva problema. Prvi, postoje oni koji nisu imali nikakve tehničke mogućnosti. Po našoj statistici, to je najmanje 5 procenata đaka koji nemaju internet, ni računare, te nisu mogli da se uključe u bilo koji oblik nastave na daljinu.
Drugi problem je taj, što su nastavnici u korona vremenu koristili, a mnogi i upropastili svoje laptopove i kompjutere. Dakle, vanredno je bilo vanredno. Nastavnici u Srbiji su navikli da se snalaze i „štap i kanap“ su im poznati alati za rad u školi. Ali ako neko hoće da vanredno pretoči u redovno, onda je to druga priča. Pre svega treba dobro izvagati da li je to zaista neophodno. I još, važno je u nastavnike i u obrazovanje uložiti novac! Ne možemo se baš uvek oslanjati na entuzijazam. On ne kupuje nova sredstva za rad.
Naš predlog je jasan, smanjiti broj učenika u odeljenju i stvoriti sigurne uslove za rad svakom detetu i nastavniku!
Izvor: USPRS
Da.Govorim kao nastavnik,8 odeljenja sam imala,telefon mi je spaljen,vid propao,a i kao roditelj 3 osnovca,gde su mi ćerke 2.i 6.r istovremeno imale na TV časove,a mi nemamo ni svoj stan,a kamoli 2 TV aparata.Jedan lap top na 3 deteta,samo najstarije ima telefon.Muzičku školu pohađaju svi,onlajn i solfeđo i instrument preko mog sprženog telefona uštekanog da izdrži te časove,dok pršte poruke mojih đaka.Snalazila sam se sama,bez uputa,kako da utišam da ne uznemirava niko dok moja deca odrade svoje,da mogu uzeti da ja radim svoje…Ograničeno kretanje je dodatno stvaralo stres,nervozu u 4 zida…Znam da je u mnogim porodicama došlo do usijanja,a ja i do bromazepama.Ne vidim da je ikoga briga zbog toga.Nama je psihofizičko stanje narušeno,nemamo svi tehničke mogućnosti,a i zašto bismo pržili svoje baterije?