Vrsta i služba reči – kako naučiti đake da ih razlikuju

Kada pitam učenike da li razlikuju vrstu reči od službe, oko devedeset procenata njih mi potvrdno odgovori. Sjajno! Međutim, kada tražim da mi nabroje zasebno vrste i navedu službe – retko ko zaista zna. Najčešće „mešaju babe i žabe“ i odgovori izgledaju ovako: „Vrste su: imenice, zamenice, pridevi, atribut, subjekat…“ ili „A, da! Služba: subjekat, predikat, glagol, prilozi…“ Ne valja.

Vrste reči se lako pamte – ima ih deset, koliko i prstiju na obe ruke!

PET promenljivih: imenice, zamenice, pridevi, brojevi i glagoli – menjaju se po padežima ili vremenima, licima itd.

PET nepromenljivih: prilozi, predlozi, veznici, rečce i uzvici – nikako se ne menjaju!

S druge strane, služba je ono što ove vrste reči mogu da „rade“ u rečenici, tj. funkcija koju mogu da obavljaju: mogu da budu subjekti, predikati, objekti, priloške dopune, priloške odredbe…

JEDNOSTAVNIJE: zamislite da su vrste reči narodi – Nemci, Italijani, Francuzi, Srbi, Japanci, Slovaci, Kinezi, Mađari, Rusi i Grci; a da je služba njihov posao. Dakle, Nemac može da radi kao kuvar, sudija, fudbaler, učitelj, pesnik, vozač, trgovac itd. (ta zanimanja su „služba“). Kao što Italijan ne može da bude Mađar po zanimanju, tako ni zamenica ne može da bude predlog – i jedno i drugo su VRSTE. Glagoli ne mogu da budu služba, kao što ni biti Grk nije nečije zanimanje, posao. Ali, Grk može da radi kao kuvar, te tako i glagoli u rečenici mogu da vrše funkciju predikata…recimo.

Izvor: kakojecakaze.wordpress.com