Zaključci istraživanja: Kako deca podnose mere donete u vanrednom stanju?

Nakon što je globalno proglašena pandemija bolesti COVID-19, a u Srbiji uvedeno vanredno stanje, Mreža organizacija za decu Srbije je sprovela istraživanje o tome kako na decu utiču mere donete u vanrednom stanju.


U istraživanju je učestvovalo 1571 dete od 5 do 18 godina iz cele Srbije preko onlajn upitnika. Podaci su prikupljeni anonimno i na dobrovoljnoj osnovi.

Deca su nam putem onlajn upitnika dala odgovore na to kako se do sada nose sa krizom i kako mere u vanrednom stanju utiču na njih; šta ih najviše brine i šta im nedostaje.

Analiza istraživanja uticaja mera vanrednog stanja na decu tokom pandemije COVID-19 u Srbiji „Biti dete za vreme pandemije COVID-19“ je dostupna onlajn.

Podaci su prikupljeni tokom četvrte nedelje vanrednog stanja u Srbiji (od 30. marta. do 3. aprila). Najveći broj odgovora, preko 70 odsto, stigao je u prva dva dana od distribuiranja upitnika, što može biti pokazatelj toga koliko je deci značajno da se njihov glas čuje, objašnjavaju iz Mreže.

Zaključci istraživanja
Restriktivne mere donete u vanrednom stanju u značajnoj meri odnose se na decu: vrtići i škole prestali su sa radom; kretanje je ograničeno; mogućnost da se vide sa svojim vršnjacima deci je ograničena i ne preporučuje se; nastava se odvija na daljinu, putem različitih aplikacija, i preko kanala Radio-televizije Srbije.

Deca su izložena produženom strahu od opasnosti da se zaraze virusom korona.

Deca koja imaju porodično okruženje koje je više podržavajuće bolje se prilagođavaju na krizu i vanredno stanje.

Većina dece je za virus korona saznala preko televizije ili interneta, samo petina od roditelja. Ipak, u najvećem broju slučajeva su im roditelji glavni izvori informacija o pandemiji i bolesti COVID-19.

Deca izveštavaju da im najviše nedostaju socijalne aktivnosti (društvo, druženje, prijatelji, izlasci) i sloboda kretanja. U značajnom procentu su izjavila da im nedostaje škola, ali, sudeći po nekim odgovorima, nedostaje im pre svega socijalni aspekt ovih ustanova, a ne edukativni.

U vezi sa restriktivnim merama i vanrednim stanjem, kojem se na nazire kraj, i produženim strahom od COVID -19 je i briga dece zbog neizvesnosti (koliko će trajati vanredno stanje i pandemija COVID-19, kako će se odvijati, kako će dobiti ocene, kako će upisati srednju školu). Na prvom mestu se brinu za zdravlje bliskih osoba, članova porodica, ali i drugih ljudi, uključujući brigu o tome da neko od njih može umreti.

Određeni procenat dece postavlja egzistencijalna pitanja (da li će porodica imati dovoljno novca, da li će imati dovoljno hrane) i boje se mogućnosti dodatnog ograničavanja slobode i novih zabrana kretanja.

Posebno zabrinjava to što se čini da deca prepoznaju potencijalno stigmatizovanje ljudi koji obole od COVID-19. To se ogleda u odgovorima dece koja se boje da ne prenesu virus bliskim ljudima, jer će onda biti „kriva“ ako se neko od njih razboli.

Deca svoje brige najčešće dele sa roditeljima, zatim drugarima i drugim članovima porodice, i na kraju nastavnicima.
Najveći broj dece (83.3 odsto) izjavilo je da nema problema sa onlajn nastavom.

Skoro polovina dece poseduje svoj lični računar (48.3 odsto), 37 odsto deli računar sa ukućanima, a 14.7 odsto dece uopšte nema pristup računaru.

Deca su u velikoj meri zadovoljna komunikacijom sa nastavnicima, ali nešto manje zadovoljna time koliko roditelji/staratelji mogu da im objasne delove gradiva koje ne razumeju.

Značajno veće probleme u nastavi imaju deca koja su manje zadovoljna komunikacijom sa nastavnicima.

U vezi sa nastavom na daljinu deca su prijavljivala da imaju problem sa internetom (pristup internetu, loša veza); sa tim da nemaju kome da se jave kada im nešto nije jasno iz gradiva; da se slajdovi brzo smenjuju na TV-u i ne mogu uvek sve da pročitaju što piše na njima; ako nastavnici koriste različite aplikacije ostaju bez dovoljno memorijskog prostora na pametnim telefonima.

Izvor:: Danas