Zašto veće kazne za roditelje čija deca vrše nasilje ne znače ništa

Radna grupa za sprečavanje nasilja u ustanovama obrazovanja i vaspitanja usaglasila je listu mera koje treba preduzeti kako bi se škole efikasnije suočile s problemom nasilja. Neke od mera koje su prihvaćene su, između ostalog, da će ocena iz vladanja ulaziti u prosek, da će biti povećan broj pedagoga i psihologa, kao i da će biti onemogućeno ispisivanje iz škole učenicima sve dok se protiv njih vodi disciplinski postupak.

Ipak, odluka da kazne za roditelje čija deca vrše nasilje budu veće izazvala je najviše pažnje i naišla na najveće odobravanje prosvetne i šire javnosti. Zbog čega je to tako, nije sasvim jasno, ako znamo da ni pre tog povećanja iznosa za kazne nije zabeleženo da je ikad ijedna takva sankcija doneta niti da je nekad roditelj platio čak ni onu minimalnu kaznu od 5.000 dinara. Razloga ima više – od toga da je u takvim situacijama odgovornost roditelja teško dokaziva, do činjenice da škole upravo iz tog razloga izbegavaju da vode ovakve sporove.

Predsednica Prekršajnog suda u Beogradu Olivera Ristanović kaže da u praksi nije bilo primera da se zbog nasilja koje učenici izvrše u školi, podnose zahtevi za pokretanje prekršajnog postupka.

– Roditelj je zakonski zastupnik deteta, ali u trenutku kada dete uđe u školu dužan nadzor nad njim vrši škola, a ne roditelj. Pitanje je kako bi se u dokaznom postupku to završilo, jer je Zakonom o prekršajima propisana odgovornost roditelja kada je dete učinilo prekršaj zbog propuštanja dužnog nadzora roditelja, usvojitelja, staratelja, odnosno hranitelja, a ova lica su bila u mogućnosti da takav nadzor vrše. Ne može se pripisati odgovornost roditelju ukoliko on nije bio u mogućnosti da vrši nadzor nad detetom za vreme dok je u obrazovnoj ustanovi. – kaže Ristanović.

– Postoji čitav niz radnji koje bi olakšale dokazni postupak, od toga da je škola ukazivala roditelju na detetovo ponašanje, da su obavljani razgovori kod psihologa, pedagoga i nastavnika sa kojim postoji problem, da je vođen disciplinski postupak i da o svemu postoje zapisnici, odnosno nekakav pisani trag. Ako je škola sve to preduzela, dokumentovala da je ukazivala roditelju da se dete neprimereno ponaša i na kraju podnela zahtev za pokretanje prekršajnog postupka, onda se detetovo ponašanje može pripisati roditelju na teret jer je propustio dužan nadzor – rekla je Ristanović za Danas.

Školska praksa, međutim, pokazuje da direktori često oklevaju da pokrenu vaspitno-disciplinske postupke upravo jer u toj proceduri ima dosta problema, a retko ko se odvaži da u celu priču uključi i sud.

Govoreći o merama koje je Ministarstvo prosvete usvojilo, predsednica Unije sindikata prosvetnih radnika Srbije Jasna Janković ističe da je njen sindikat insistirao na tome da treba pažnju posvetiti preventivnim, a ne kaznenim merama.

– Jedino pojačan psihološko-pedagoški rad može da da ozbiljnije rezultate. Potrebno nam je još stručnjaka u školama i pedagoga i psihologa i defektolofa i specijalnih pedagoga i socijalnih radnika i logopeda. – kaže Janković i dodaje da je usvajanjem ovih mera napravljen dobar pomak.

– Nismo bili protiv povećanja kazni, ali je veliko pitanje kako će to nadalje funkcionisati, kada do sada nije nikako. – rekla je Janković.

Ono čime bi se korisnije bilo baviti, umesto povećavanjem iznosa kazni koje svakako nikad i ne bivaju izrečene, jeste načinom da se škole osposobe da takve stvari mogu da izguraju do kraja. U situacijama kada to nije slučaj, povećanje iznosa minimalne kazne ne donosi nikakvu promenu.