”Zašto stati na skraćenju časa? Hajde da odemo korak DALJE!”

Foto: Canva

Ovih dana, dopisi nadležnima koji pominju skraćenje časa samo se nižu. Tako nam je stigao i ovaj, sigurni smo vredan vaše pažnje, a naslovljen na adresu Ministarstva prosvete.

”Poštovani,

Obraćam vam se u vezi sa predlogom za skraćenje časova u školama na 30 minuta.

Na početku moram da vas pohvalim što ste prvi u Evropi, a možda i u svetu, koji su se ovoga dosetili (ili imali hrabrosti da izgovorite ovo rešenje). Moram da vam priznam da sam, nakon detaljnog traženja pouzdanih informacija po internetu, zamolila i ChatGPT da mi dodatno proveri da li igde u svetu u školama čas traje pola sata. Odgovor me je obradovao i potvrdio moje istraživanje – niko, nikad, nigde to nije uveo, osim u prvim razredima muzičke škole (opet kod nas!), gde individualni rad sa malim muzičarima ne dozvoljava duže časove.

To nam govori da ni druge, takozvane uspešne i razvijene zemlje, nisu shvatile da je put ka boljem obrazovanju vrlo jednostavan, već i dalje, kao da smo u dalekoj istoriji, imaju časove od 40 ili čak 50 minuta. Drago mi je da niste podlegli opseni ugledanja na druge države i poverovali šupljoj mantri „ako svi tako rade, nismo mi valjda najpametniji“, jer niko ne zna bolje od nas šta nama treba, a kao što vidimo, druge zemlje ne znaju ni šta treba njima!

Rasuta pažnja dece dvadeset prvog veka ne trpi stari način učenja. I šta sad mi da radimo? Da se pravimo da ne primećujemo da deca ne primaju informacije? Da ne mogu da pročitaju lektiru kao mi stariji nekad? Da ne mogu da sede u mestu i slušaju? I da ih takve držimo 45 minuta u učionici? To je zločin!

Sigurna sam da će mnogim zemljama biti žao što baš one nisu prve napravile ovaj veliki iskorak ka boljem obrazovanju!

Sigurna sam da ovaj genijalni predlog neće proći bez mudraca koji će pokušati da ga obore. Ne obazirite se! Već sam čula mišljenja da je ovo samo produbljivanje problema koji imamo i mentalno slabljenje budućih generacija! Da i sa 45 minuta nemamo rezultate, a kamoli ako još skratimo časove. To su zluradi glasovi koji nemaju iskustva, a ni znanja kako teče proces učenja, pa daju sebi za pravo da pričaju. Čućete i „upućene“ koji će reći da treba menjati programe koji ne idu ukorak s vremenom, da je to svakako prioritet, da je potrebna modernizacija škola i da mnoge nemaju sale za fizičko ili pristojne toalete. Ljudi sa ovakvim stavom misle da je to važnije, ali nije! Kraćim časovima će se sve to rešiti – svi će biti bolje fokusirani na rad, radiće se brže i kvalitetnije, a trošenje para na sale za fizičko kad deca ionako ne vole da trče i igraju odbojku je besmisleno bacanje novca! Zašto da ih mučimo? I zašto, pobogu, moraju da se bave sportovima ako ih ne vole! Prosto vole da sede, dopalo se to nekom ili ne!

Hoću reći – samo napred sa idejama, imate svu moju podršku!

Ali, pre nego što se ovaj predlog usvoji, molila bih vas da razmislite o još nekim stvarima.
Svako ko ima dete, a kamoli ko radi sa decom, dobro zna da je i pola sata mnogo (mada svakako bolje od 45 minuta!), naročito imajući u vidu da se istovremeno razmatra predlog zabrane mobilnih telefona u školama. Ako im još otmemo deo njihovih ličnosti, instagram i druge društvene mreže, tek onda neće moći da izdrže čas!

Moj prvi predlog je da razmotrite da se čas skrati na 15 minuta, jer dok nastavnik dođe u učionicu iz zbornice, upiše čas i umiri odeljenje, doći ćemo na idealnih 5, a toliko i ovakvi kakvi su – mogu da izdrže! Sposoban nastavnik će, sve što treba, umeti da ispredaje za to vreme! O tom potom, ako u budućnosti bude trebalo dodatno skraćenje jer će deca svakako još kraću pažnju imati, vi ćete najbolje znati kada i na koliko minuta ili sekundi će to biti. Za sada mislim da je 15 minuta prava mera!

Ako bi se ovaj moj predlog usvojio – prirodno se nameće i drugi. Učionice bi u velikom delu dana ostale prazne, pa bi ta prilika mogla da se iskoristi i, po sistemu „jednim udarcem dve muve“, da se poboljša finansijsko stanje škola. Kako bi se obe smene završile negde do 12 sati i prostor bi bio slobodan do sutradan u 8 ujutro, predlažem da se učionice u tom periodu izdaju! Nastava će biti neprikosnovena, ali čim se časovi završe, tetkice bi mogle da rasklone stolove, počiste podove i obezbede nesmetan rad zakupca. Najisplativije bi bilo dati prostorije kladionicama jer, pogledajmo istini u oči – deca ih posećuju na dnevnom nivou. Ovako bi ostajala u svom okruženju, ne bi morala po zimi, snegu, kiši, ili pak velikoj vrućini, da idu do najbliže kladionice i da se muče. Naravno, posle 22 sata bi maloletnima prilaz bio zabranjen, a kladionice bi morale da oslobode učionice najdalje do 7, kako bi ih tetkice vratile klupe i spremile učionice za prvi čas.

Tu je i treći predlog, kojim završavam ovaj dopis. Od zarađenog novca bismo mogli da platimo još profesora i da konačno povećamo broj predmeta koje deca uče u školama. Recimo, ako u drugom razredu gimnazije imamo svega 17 predmeta, sigurno bismo mogli da dođemo bar do 25 ako ne i više! Nova radna mesta i, što je najvažnije, novo znanje za naše đake!

Stojim vam na raspolaganju za svaku vrstu saradnje!

U potpisu, bivša nastavnica koja je napustila školu posle 10 godina rada s decom.”

Za one koji, možda, nisu razumeli, ovaj dopis je satira i nema za cilj da bilo koga uvredi.