Život žena u Srbiji – slabije plaćene, više opterećene

Nije nam potrebno neko posebno istraživanje da bismo znali da žene u Srbiji nisu ravnopravne sa jačim polom.

Možda se ženski deo čitalaca našeg sajta (koji čini većinu) seća da su im prošle godine na vrata zakucali anketari koji su želeli da čuju kako su one zadovoljne svojim životom. Pitanja su bila raznolika. Od jednostavnih, do veoma škakljivih. Neka od njih morala su biti postavljena nasamo, bez prisustva supruga/oca/brata.

Rezultate istraživanja je pre nekoliko dana objavio dnevni list Politika i ne može se reći da su oni iznenađujući. Kako piše Politika, dame u našoj zemlji potpuno se uklapaju u stereotip o „slabijem” polu – slabije su plaćene, slabije su zastupljene na mestima gde se odlučuje o njihovoj sudbini, slabije su zaposlene, i to uglavnom na slabije plaćenim poslovima.

Iako čine obrazovaniji deo populacije, one mnogo teže dolaze do posla od muškaraca. Mere štednje i zabrana zapošljavanja u javnom sektoru, naročito su pogodile žene koje i čine najveći broj zaposlenih u sektoru zdravstva, prosveti i državnoj administraciji.

Brojke nedvosmisleno govore da je rodna neravnopravnost prisutna u svim oblastima života žena – Ministarstvo građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture nedavno je objavilo podatak da samo trećina žena u Srbiji ima vozačku dozvolu, a najnovija studija NALED-a govori da tek svaka četvrta žena ima vlasništvo ili suvlasništvo nad nekretninom, dok u seoskim sredinama čak 86 odsto žena nema nikakvu nepokretnost na svoje ime, piše Politika.

Iako su u seoskim sredinama žene najčešće okrenute domaćinstvu i poljoprivredi, pa je svaka druga formalno nezaposlena, tek 7,4 odsto njih poseduje zemlju. U naše društvo duboko ukorenjen stereotip da je sestra koja podeli nasledstvo sa bratom učinila greh, doveo je do toga da se u seoskim sredinama žene češće odriču porodičnog nasledstva u korist braće i muških članova porodice.

Žene u vanbračnoj zajednici

Položaj onih žena koje sa svojim partnerom žive u vanbračnoj zajednici posebno je komplikovan. A u takvom braku živi čak 200.000 ljudi u Srbiji. Naime, naš zakon o nasleđivanju „priznaje” samo bračne partnere, a ako dođe do razvoda, žena najčešće ostaje na ulici bez ičega – makar ta zajednica trajala nekoliko decenija. Ako njen vanbračni partner premine, ona nema nikakva prava na njegovu penziju niti nasledstvo.

Neravnopravnost u kućnim poslovima

Prosečna srpska žena svakoga dana u kuhinji provede sat i po vremena, 65 minuta potroši na čišćenje kuće, a još pola sata na pranje i peglanje veša. Za obaveze oko dece dnevno potroši 37 minuta, dok se muškarac hranom bavi 16 minuta dnevno, pranjem sudova celih tri minuta, a za održavanje domaćinstva, prema sopstvenom priznanju, dnevno utroši 29 minuta, dok kućni ljubimci i baštovanstvo okupiraju njegovu pažnju dva sata dnevno. Osim toga, žene se neuporedivo više bave starijim članovima porodice. Za veliki broj žena u našoj zemlji dom je najmanje sigurno mesto za život. Svake godine oko 30 žena stada od ruke bližnjeg svog – oca, muža ili brata, a od početka godine ubijene su čak 22 žene, piše Politika.

Doskorašnja poverenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković ocenjuje da ovim prostorima i dalje duvaju snažni vetrovi patrijarhata i dodaje da u većini porodica ceo teret roditeljstva pada na ženu, iako ne postoje ni biološki ni psihološki dokazi da mama bolje od tate hrani, povija i uči dete.

„Pandemija virusa korona toliko je ogolila rodnu neravnopravnost u kući jer su mnoge žene bukvalno grcale pod teretom duplih i trostrukih obaveza – osim što su morale da idu na posao, najveći broj njih preuzeo je ulogu pedagoškog asistenta svojoj školskoj deci, koja su morala da prate onlajn nastavu, a u trećoj „smeni” ih je čekalo kuvanje ručka, pranje, peglanje i spremanje domaćinstva. I dok su žene u Srbiji ćutke prihvatile novonastale obaveze, grupa žena iz nemačke pokrajine Saksonija odlučila je da vladi te zemlje ispostavi račun za dodatne poslove koje su bile prinuđene da rade u vreme karantina uvedenog zbog pandemije kovida 19. Reč je o ženama koje su zaposlene, ali su u vreme blokade morale da se dodatno brinu o deci i pomažu im u učenju, kuvaju, peru, peglaju i po potrebi „budu psiholog” mužu ili deci. Na svojoj „fakturi” one su napisale da obuka i pomoć deci od 17. marta do 15. maja košta ukupno 22.296 evra, a u ovu cenu ušli su vreme, struja, voda i grejanje”, kaže za Politiku poverenica za ravnopravnost Brankica Janković i podseća da se svaka treća pritužba koja stiže na adresu poverenika za zaštitu ravnopravnosti tiče diskriminacije na osnovu pola, a nju najčešće podnose žene koje su nakon povratka s porodiljskog odsustva premeštene na niže radno mesto ili poziciju s nižim primanjima.