Mali je broj roditelja koji reaguju ispravno na prvu dečju psovku

Neosporno je to da svaki roditelj voli svoje dete, ali upitajmo se da li je baš uvek ta naša ljubav ostvarena i stvarna, ili je jednostrana, zatvorena i neostvarena. Nije dovoljno samo reći da nekoga volimo, ta reč treba da bude osveštana dobrodelatnom dobronamernošću, nesebičnim sebedavanjem. Ta ljubav nije slepa da ne vidi pravo stanje, ona mora da bude svevideća, da vidi stvari onakvim kakve one jesu, da ne bude iznuđena i da ne iznuđuje ništa ni od koga.

Na ovom planu roditelj – dete, najbolje se vidi u onim primerima gde postoji određeni telesni nedostatak. Tu vidimo da roditelji vole dete ne gledajući na te telesne nedostatke, ali kad je u pitanju unutrašnja dečja priroda, narav, ili navike, tu zaista skoro svi neumesno postupamo. Mali je broj roditelja koji reaguju ispravno na prvu dečju psovku, većina se tome raduje ne znajući da je to odustajanje od prave radosti. Dalje ide pogrešno usmeravanje bez ispravnog vaspitavanja slobode, postoji samo popuštanje, i sve u ime roditeljske ljubavi.

Jednostavno, ne postoji „ne može“, „nije to dobro“, „nema“, sve dečje želje moraju biti ispunjene po cenu ne znam čega. Ovakvo činjenje nikako nije nesebično sebedavanje, to je neodgovorno postupanje, i sve u ime „ljubavi“.

Pod pritiskom te i takve ljubavi, dete je nespremno za realan život, jer je žrtva naše pogrešne i suvišne brige. A nama, umesto radosti ostaje briga, pa onda imamo naše metode pogrešne pripreme za život: štedna knjižica, stan… sve u cilju da „ne mora ništa da radi“. Veoma je pohvalno staranje o dečjoj budućnosti, ali je sebično od nas to što mislimo da to dete neće biti sposobno samo, bez nas, da učini. Razmislimo malo o tome koliko i kako omalovažavamo svoje dete i njegovo stvaralaštvo, sputavajući mu slobodu nametanjem naših, gotovih rešenja. A još uvek mislimo da je to izraz najveće moguće ljubavi, ne razmišljajući nimalo da li takva naša ljubav godi našem detetu, da li ga izgrađuje i usavršava, ili ga ponižava do najamničkog ropstva nama i našim prohtevima i planovima.

Ponekad, zaneseni sobom i svojim potrebama, previđamo da je pored nas dete kao slobodna ličnost, pa mislimo da je dovoljno kupovati mu sve što poželi, i više od toga. Sigurno je da se ovde radi o lepim osećanjima, ali se previđa da zdrava životna komunikacija podrazumeva dvosmernost sa uvažavanjem i zahvalnošću. Tu su davanje i primanje dve bitne stvaralačke kategorije koje osmišljavaju svaki odnos, svemu daju pravu meru. Toga, nažalost, nema tamo gde postoji samo davanje bez mere i smisla i primanje bez zahvalnosti. Tako se stvaraju loše navike, umnožava se sebičnost, a ljubav se polako troši pod pritiskom interesa i nagona za posedovanjem. Taj nagon za posedovanjem roditelji često ne prepoznaju ni kod sebe ni kod svoje dece, budući opterećeni željom da svega bude u izobilju, zaboravljajući da se ne može baš sve kupiti, i da smisao života nije posedovati i potrošiti.
Tako izgubljena stvaralačka dinamika dovodi do bescilja i besmisla, pa imamo tragično stanje da se ima mnogo toga, ali je nestala ljubav, potisnut je čovek u drugi plan, a i dalje postoji mišljenje i izjave o ljubavi, koja je zaklonjena samoživošću i sebičnošću.

Ljubivoje Stojanović
Izvor: “Pravoslavlje”