Zašto isti roditelji odgajaju potpuno različitu decu?

Pretpostavka da isti roditelji mogu vaspitati dvoje dece na isti način spada u tzv. pedagoške mitove. Veoma je važan i redosled kojim dete usvaja određena znanja, a upravo je nemoguće ponoviti isti redosled ovih poruka.
poroPolazeći od pretpostavke da su ih vaspitavali na isti način, roditelji se često pitaju zašto postoje razlike između starijeg i mlađeg deteta. Smatrajući da je i jedno i drugo dete dobilo isto vaspitanje, roditelji zaključuju da su se razlike pojavile zbog nekih faktora na koje nisu mogli uticati: detetove prave prirode, temperamenta, genetskih sklonosti, horoskopskog znaka, fizičke sličnosti sa nekim drugim članom porodice, itd. Zato što ove razlike doživljavaju kao izraz nečega što je nepromenljivo, roditelji se mire sa tim da je dato dete takvo kakvo je i prihvataju pasivnu i nemoćnu poziciju.
Priroda ili vaspitanje?
Ali šta ako to nije tako i ako su razlike rezultat nečega u vaspitanju što jeste promenljivo? U tom slučaju će roditelji napraviti grešku, jer će propustiti da utiču na decu da isprave nepoželjne razlike. U nauci o deci je odavno prisutan sukob onih koji misle da je za izgradnju detetove ličnosti presudna njegova priroda i onih koji misle da je presudno vaspitanje dece. Sa aspekta roditelja, to je dilema – da li da zauzmem stav da detetov razvoj ne zavisi od mene, već od njegove prirode ili da zauzmem stav da detetov razvoj zavisi od mene?
Novija saznanja govore u prilog ovog drugog. Kada se dete rodi, njegov mozak je „poluproizvod“. Kako će se mozak razvijati zavisi od toga kako će dete biti stimulisano od strane okoline, prvenstveno roditelja. Dakle, vaspitavajući decu, mi utičemo na to da se njihov mozak razvija u određenom pravcu, a kamoli njihova ličnost.
Isti roditelji, drugo roditeljstvo
Zato je važno da preispitamo pretpostavku da isti roditelji vaspitavaju decu na isti način. Kako možemo objasniti nekada velike razlike u ponašanju i tipu ličnosti između mlađeg i starijeg deteta istih roditelja?
Odnos između vaspitavanja od strane roditelja i detetovog ponašanja ili crta detetove ličnosti nije odnos uzroka i posledice. Umesto da se razume kako roditelji uzrokuju detetovo ponašanje, treba razumeti da roditelji vrše uticaj na dete, a da od deteta zavisi da li će taj uticaj prihvatiti ili neće. To je glavni razlog zbog kojeg je deci neke stvari potrebno ponavljati mnogo puta, jer se tako vrši pritisak na njih da usvoje roditeljsku poruku. Ako su poruke koje upućuje roditelj glavni sastavni element onoga što zovemo vaspitanje, onda treba znati da dete ne reaguje na samu poruku ili na nameru roditelja, već da dete tu poruku razume na jedan ili drugi način. Isto tako, ne razlikuje poruku od značenja koje joj je pripisalo. Zbog toga su mogući razni nesporazumi i „šumovi“ u komunikaciji, naročito kod mlađe dece.
Jedinstveni komplet poruka
Vaspitanje možemo shvatiti kao skup određenih poruka koje roditelji upućuju deci, a koje se tiču važnih aspekata života. Roditelji mogu misliti da su isti komplet poruka „isporučili“ i jednom i drugom detetu. Čak i da su to zaista uradili, veoma je važan i redosled kojim dete usvaja određena znanja, a upravo je nemoguće ponoviti isti redosled ovih poruka. Ako uvažimo činjenicu da pored majke dete ima i oca, i da su to dve najvažnije figure čije poruke dete registruje kao veoma važne, onda ove stvari postaju još kompleksnije.
Tokom vaspitanja, i svog rasta i razvoja, dete se ustvari nalazi u jednom komunikacijskom polju u kojem je veći broj „značajnih drugih“ koji svojim porukama i postupcima utiču na dete, odnosno na način na koji će dete izgraditi svoju sliku o sebi, drugima i svetu. To je u skladu sa onom izrekom: „Decu ne vaspitavaju samo roditelji, već čitavo selo“. Čak i ako bi roditelji bili konstanta u ovom polju i ne bi se razlikovao njihov uticaj na prvo i na drugo dete, nemoguće je da preostali značajni drugi imaju potpuno isti uticaj na oba deteta.
Važan i nevažan
Kako će dete protumačiti roditeljske poruke, zavisi i od konteksta u kome se nalaze. A kontekst prvog i drugog deteta se veoma razlikuje. Prvo dete je jedno vreme bilo jedinac i uživalo nepodeljenu pažnju svoji roditelja. Mala deca su spoznajno nezrela i misle u slikama, odnosno imaju konkretno mišljenje. Zato ona ljubav izjednačavaju sa pažnjom. Ona razmišljaju na sledeći način: „Ako mama gleda mene, ja sam važan, a ako gleda brata, onda je on važan, a ja sam nevažan“. Zbog toga gubitak pažnje, koju sada moraju da dele sa mlađim detetom, deca po pravilu doživljavaju kao gubitak ljubavi. Tako nastaje odnos ljubomore starijeg prema mlađem detetu koji postaje kontekst u kojem se tumače različite situacije, roditeljski postupci i njihove poruke. Želja da se izbori za dobijanje roditeljske ljubavi može biti veoma snažan motiv koji će uticati na to da se dete kao ličnost razvija u jednom ili drugom pravcu.
Ljubomora starijeg
Jedan od tipičnih načina je da starije dete podetinji, da u psihološkom smislu regresira na neki raniji uzrast, i da se spuštajući se na njegov uzrast, takmiči sa mlađim detetom. Ako roditelji počnu da popuštaju starijem ljubormornom detetu, to može biti presudno da ono zauzme stav da su oni, mlađe dete i svi drugi ljudi dužni da mu ugađaju i da mu ispunjavaju želje. Ljubomorno starije dete može i drugačije reagovati i pokušavati da svojom poslušnošću i uspešnošću pokaže da je ono „bolje“ dete i da je ono to koje roditelji treba više da vole od problematičnog mlađeg deteta. Međutim, to često kod roditelja izaziva kontraefekat, jer smatraju da ne treba da se toliko bave „neproblematičnim“ detetom, već da se više posvete „problematičnom“ detetu. Rezultat je da ljubomorno dete zaključuje da se nije dovoljno trudilo, i onda se još više trudi da bude bolje od mlađeg.
Ljubomora mlađeg
Ni mlađe dete nije imuno na pojavu ljubomore. U početku, dok je veoma malo, dete se oseća voljenim, ali kasnije, kada malo poraste i počne da se upoređuje sa starijim, nastaje problem ljubomore mlađeg deteta prema starijem. Iako se roditelji trude da decu vaspitaju na isti način, odnos sa starijim detetom može značajno oblikovati ličnost mlađeg deteta. Da bi ga starije dete prihvatilo, da ga ne bi odbacivalo i maltretiralo, mlađe dete može naučiti da mu ugađa. To je mehanizam koji može postati centralni mehanizam njegove ličnosti kada je u pitanju odnos prema drugim ljudima. Zato što se upoređuje i pokušava da dostigne i „pobedi“ starije dete koje je nekoliko godina starije, mlađe dete je stalno frustrirano. Zbog ove utakmice koju je samo nametnulo, ono može zaključiti da je glupo, nesposobno i manje vredno od starijeg. Kako ga nikako ne može pobediti, ono može odustati od takmičenja i prestati da se trudi zbog čega zaostaje u razvoju i zaista postaje problematično.
Pedagoški mit
Prema tome, ljubomora koja se pojavljuje u odnosu starijeg i mlađeg deteta postaje veoma snažna sila koja oblikuje ličnosti i jednog i drugog deteta. Kada su deca istog pola, što je starosna razlika između njih manja, to će se oni lakše upoređivati jedno sa drugim, pa će i ljubomora biti više prisutna. Ljubomora između dece nije nerešiv problem, već je nešto što roditelji treba da neutrališu tokom vaspitanja.
Ako se sada vratimo na našu početnu pretpostavku da roditelji vaspitavaju decu na isti način, možemo zaključiti da ona nije tačna. Niti roditelji mogu da decu vaspitavaju na isti način (čak ni kada su u pitanju jednojajčani blizanci), niti su roditelji jedini koji vaspitavaju dete koje se nalazi u komunikacijskom polju u kom svi značajni drugi utiču na njega. Veoma je važan i odnos između dece, jer i na taj način oni sebe međusobno „vaspitavaju“. Dakle, pretpostavka da isti roditelji mogu vaspitati dvoje dece na isti način spada u tzv. pedagoške mitove.
Izvor: http://www.detinjarije.com/dr-zoran-milivojevic-mlade-i-starije/