Zorana Matićević: ”Sve ide u prilog tome da ni naredna školska godina neće biti ’obična’. Na žalost ili na sreću”

Foto: Nova

Kako se bližimo početku nove školske godine, tako se nižu pitanja, a možda najvažnije je – kako ćemo ući u novu, kad je stara završena na način koji nikom nije doneo radost ni zadovoljstvo, kako bi to inače trebalo da bude prvog dana raspusta.

Ostao je gorak ukus na sve što se dešavalo, s jedne strane, ali i neko novo jedinstvo, razumevanje i saradnja roditelja i nastavnika s druge strane.

Zato u ovih nekoliko nedelja do početka nove školske godine, razgovaramo sa nastavnicima, kako bismo oslušnuli – šta oni misle o svemu što je bilo i o onome što će biti.

Naš sagovornik je ovog puta Zorana Matićević, nastavnik sociologije, visoki pedagoški savetnik, u Trećoj beogradskoj gimnaziji.

Deluje da su poslednje godine za srpsku prosvetu izuzetno burne. Od 2023. kao da nismo imali miran i lep završetak tog nastavnog dela školske godine kom smo se zaista mogli radovati. Kako sve to utiče na atmosferu u školi, na nastavnike i učenike?

To što nazivamo burnim godinama je, rekla bih, kulminacija svega što smo prećutali u prethodnim, pokušavajući da održimo iluziju mira, harmonije, funkcionalnosti. Krizu smo brižljivo uzgajali, negovali godinama. Sad je samo postala vidljiva. Osim što traje dugo, ona pokriva čitavo društvo. Obrazovanje ne egzistira u društvenom vakumu. Kriza društva i kriza obrazovanja su u uzajamno uzročno posledičnim vezama.

U takvom konteksu, nastavnici i učenici kao subjekti neposrednog procesa osećaju krizu neposredno i svakodnevno. Kao ,,izvođači radova“ vaspitači, učitelji, nastavnici, profesori, stručni saradnici, upozoravali su relevantne društvene činioce na probleme koji postoje i utiču na kvalitet obrazovanja, tražili su pomoć, godinama unazad. Učenici, takođe. Na te se apele odgovorilo tako što se strategija obrazovne politike krojila po porudžbini, u sladu s korporatrivnim načelima tzv. Globalne obrazovne reforme o kojoj sad ne bih govorila.U svakom slučaju, s takvim se strategijama nastavljalo iako u praksi, nisu dovodile do željenih rezultata. Osim toga, u javnosti Srbije, neguju se negativni stereotipi o prosveti. Prosveta se ne tretira kao oblast koja privređuje već kao oblast koja je izdržavana, potrošačka.

Po pitanju posebne napetosti i odsustva radosti jeste u pravu. Nismo se radovali kraju školske godine jer znamo da nije ni regularna niti je kraj. Školska godina je završavana uz otvoreni poziv nastavnika da učestvuju u ,,peglanju“ školske godine, poziv za protivpravnom nadoknadom časova za šta se obećavala finansijska zadovoljština. Da smo nešto postigli, ostvarili, osećali bismo i neko zadovoljstvo postignutim. Ako nismo, znači da nije kraj.

Da li nas je sve što se u školama događa na neki način promenilo?

Najiskrenije verujem da jeste. I to na bolje, naravno. Inicijativa koja je krenula sa fakulteta i iz škola je totalna, potpuna. Obuhvata promenu metoda, ideja, instrumenata, tema, bukvalno sve. Fokus društvene pažnje je konačno preusmeren. Vrednosti su preispitane i prestrojene. To je promena tektonskog značaja. To je istinska revolucija. Ne znam da li se sećate kakvi smo bili pre – beznadežni, na kolenima. Jedni drugima smo govorili – ne vredi, uzalud je. Porobljeni u vrtlogu naučene nemoći. Kognitivno sluđeni, vrednosno dezorijentisani. Izolovani, otuđeni i usamljeni.

I najvažnije od svega – ove promene se ne ukapaju se u postojeće ideologijske koncepte niti robuju teorijskim konstruktima. 

U nekom najkonkretnijem smislu, otkrili smo snagu saradnje i jedinstva. I otkrili smo, osvetlili neke potpuno nove aspekte ličnosti kolega i učenika, upoznali se, zbližili, osvestili.

Mnogo toga su događaji u školskoj godini za nama doneli. Ipak, ako hoćemo da gledamo i pozitivnu stranu, možemo li reći da se ipak jedinstvo nastavnika i roditelja podiglo na neki novi nivo? Da je nevolja donela razumevanje umesto nepoverenja, podršku umesto osude?

Ima jedna tvrdnja filozofa Bele Hamvaša u kojoj on poručuje da ne treba roptati zbog sila zla već se radovati mogućnosti razvijanja anti – sila. Ili rečeno jezikom Duška Radovića – dobra je svaka nevolja koja nas spaja.

U vreme epidemije korone, radeći neka kvalitativna istraživanja, kolege su mi skrenule pažnju na to da im se u tim novim okolnostima dešava da se i učenici i roditelji dobrovoljno postavljaju u ulogu saradnika u obrazovno-nastavnom procesu i vrlo kretivno, aktivno, odgovorno tu ulogu obavljaju. Taj trend se nastavio i u uslovima blokade i obustave. Pokazalo se da i učenici i roditelji u stvari, i te kako umeju da prepoznaju našu dobru nameru i da su nam interesi i dobrobit zajednički. Situacije u kojima učenici i roditelji pokazuju nepoverenje, nerazumevanje, isključivost, su u stvari situacije koje nastaju kao rezultat njihove zbunjenosti, usled suprotstavljenih očekivanja. Kako da roditelj podržava svoje dete u empatiji i solidarnosti kad mu upisna politika šalje poruke da su učenici jedni drugima u stvari – konkurencija. Kako učenik da oseća sigurnost i razumevanje kad je njegov nastavnik uslovljen brojem ocena i fomalnim zahtevima u tom smislu.

Ovi novi vidovi saradnje, novi kvalitet saradnje jeste pravi put ka stvaranju zajednice, zajedništva. Škola nije samo zgrada. Škola je pre svega zajednica.

Jesu li vas deca i mladi ljudi kojima predajete iznenadili svojim pogledom na sve što se događa? I na koji način?

Dominantni narativ u društvu pre novembra 2024. se bazirao na romantiziranoj percepciji prošlosti, nepoverenju prema mladima i ubeđenosti u njihovu nekompetentnosti i nezainteresovanost.

U odnosu na većinu društva, nastavnici su u prednosti jer imaju prilike i mogućnosti da ,,slušaju“ mlade ljude i da ih zaista čuju. Oni koji su im dozvoljavali da govore, da slobodno misle i da izražavaju svoje stavove, su mogli naslutiti barem delić onoga što je sad postalo svima jasno. Kako kaže moja koleginica – ko to nije video u učionici, taj je bio samo predavač, taj nije bio prosvetitelj. Ona čak ide i korak dalje tvrdeći da bi je iznenadio a profesionalno zabrinuo odsustvo učeničkog angažmana.

Uprkos generacijskom jazu, što ne možete ignorisati, videlo se da postoji pre svega jedna pristojnost i uvažavanje različitosti. To je npr. nešto što se njima podrazumeva, civilizacijski minimum. U pogledu rodnih uloga, oni su nekoliko svemirskih godina daleko od ,,mačoizma“. Prihvataju stare vrednosti ali ih interpretiraju u duhu vremena. Hijerarhija vrednosti je drugačija. Ako je život vrednost – oni se ne zadržavju na tome. Insistiraju na kvalitetnom životu.

Kako to vide? Morate ih pitati. Materijalno, finansijsko ostvarenje je važno – kao sredstvo koje nema apsolutni prioritet. Oni ne beže od pragmatičnog, utilitarnog. Prihvataju ga ali ni tome ne pridaju nekakav nad-značaj. Upravo u tome vidim ključ njihovog uspeha – njima lično je važno ono za šta se zalažu. Ne morate ih ubeđivati niti odvraćati od njihovih interesa.

Pokazali su izuzetne građanske veštine, veštine političke, veštine asertivne komunikacije, kreativnost, brzinu, energičnost, inteligenciju, pronicljivost, solidarnost, strpljenje, odvažnost, hrabrost, smelost javnog nastupa itd. Preduzimljivi su, odgovorni, zreli – i umeju da razluče bitno od nebitnog. Njihova znanja prevazilaze školske okvire i to što znaju, umeju i da primene. Nema kraja ovoj listi. Moram priznati da u mnogo čemu kaskamo za njima. Učimo…

Pred nama je nova školska godina. Kako ćemo u nju ući? Da li možemo od nastavnika kojima je plata oduzeta jer su podržali studentsku borbu očekivati da budu motivisani, da daju svoj maksimum, da podučavaju i da uče kao da se ništa nije dogodilo?

Jedno je sigurno; biće jako zanimljivo. Kako smo se pokazali do sada? Šta ćemo ih učiti? I s kojim pravom? Jesmo li praznoslovili ili smo svim svojim bićem svedočili ono čemu ih podučavamo? 

Što se tiče naše motivisanosti, ona je inače, već neko vreme, pod znakom pitanja.

Kao da su svi mehanizmi ustrojeni tako da ljude demotivišu, a trud i napor obesmisle i obezvrede. U prosveti su svi isto plaćeni; oni koji rade dobro i mnogo i oni koji rade malo i loše. Prosvetar obavlja poslove nastavnika, planera, birokratskog činovnika, blagajnika, prodajnog agenta, psihologa, pedagoga, defektologa, novinara, revizora, lekara, domara, referenta za nabavku itd. Za jednu platu. A u javnom mnjenju dominira narativ o prosvetarima kao neradnicima koji su stalno na raspustu.

Statistika upisa na nastavničke smerove fakulteta je pokazala pravo stanje stvari – mladi ljudi nisu zainteresovani za rad u prosveti jer uviđaju da ova zanimanja nisu isplativa i nisu poštovana. U prosveti ostaju samo oni koji ne znaju za bolje ili ne umeju bolje. I oni najteži zaljubljenici svog posla. 

Ali, oni koji zakorače u učionicu 1. septembra, neće sigurno doći uplašeni kaznenim merama. Naprotiv.

Šta očekujete od 1. septembra?

Nijedna zainteresovana strana nije ,,odmarala“ tokom leta. Pre svega, nazovi kraj školske godine, u trenutku kada prosveta odlučuje da se vrati u učionicu, stavljajući interes svojih učenika ispred vlastitih, je po svemu sudeći, protumačen kao znak slabosti. Na tako protumačenu slabost, odgovor je bio imenovanje novog ministra prosvete bez suštinske promene senzibiliteta za probleme nastavnika. Videli smo da se u Ministarstvu ozbiljno radi na hijerarhijskom pregrupisavanju, definisanju oštre kaznene taktike, finansijskim ucenama, čistkama, postavljanju ,,kaznenih ekspedicija“, treniranju strogoće, medijskoj propagandi novog kursa, etiketiranju onih koji se takvoj obrazovnoj politici protive itd.

Diskriminatorski članovi kolektivnog ugovora nisu proglašeni neustavnim, tzv. reprezentativni sindikati se i dalje predstavljaju kao legitimni i u tom svojstvu obezbeđuju legitimitet represivnim merama, izvestan broj kolege je dobio otkaz ili im nije produžen ugovor s ozbiljnom sumnjom da je razlog za to njihova javna podrška studentskom pokretu.

Kako sada stvari stoje, sve ide u prilog tome da ni naredna školska godina neće biti ,,obična“. Na žalost ili na sreću. Ono što najčešće sledi nakon zaoštravanja jeste katarza, pročišćenje, koje je uvek lekovito. Ono s čim moramo računati jeste da iako lekovito ne mora nužno biti bezbolno.

Jako je važno da se teret društvene promene ravnomernije raspodeli na šire društvene činioce, na različite slojeve, profesije, prostore. Niko ne treba da taj teret nosi sam. Uprkos spremnosti, čvrstoći karaktera, odlučnosti. 

Dodala bih i da smo već naviknuti da očekujemo neočekivano. Nije isključena ni mogućnost da nas u septembru zatekne vest o transformaciji pravnog statusa škola u d.o.o. ili rasprodaji škola. Nadam se da će, svakako, ova prognoza ostati na nivou satire.