12 moćnih izraza koje koriste roditelji za lakši razgovor s decom

Razgovor s decom može biti jednostavan. Oni imaju mišljenje o svemu i priče o svačemu. Svet vide u potpuno drugom svetlu i mogu celo popodne da provedu postavljajući pitanja.
No ponekad je jako teško pronaći prave reči za razgovor s decom. Kad odlučujete kako reagovati na crtež na zidu, ili u bici s beskrajnim „zašto ne mogu“ ili kako biste jednostavno održali zdrav odnos s decom koja ne vole pričati, nije baš jednostavno pronaći prave reči.

U izazovnim situacijama naša frustracija i/ili umor nadviju se nad nas zamagljujući bilo kakvu smislenu rečeničnu strukturu koju bismo mogli sastaviti. Pritisak je tu, treba da koristimo „svoje reči“, ali sve što uspemo istisnuti je primitivni zvuk, nešto između režanja i glasnog uzdaha.
Otkrila sam da je u tim izazovnim trenutcima za nas roditelje dobro da imamo nekoliko poznatih i delotvornih izjava u rukavu. Reči koje smo pažljivo izabrali pre nego što smo se našli u situaciji bez kontrole nad našim umom.
Ove su meni najdraže:
1. „Istovremeno…“
Upotreba reči „ali“ može zakomplikovati već napeti razgovor. Često se smatra negacijom svega što dolazi pre nje pa tako može zbuniti i povrediti onoga kome je upućena. Izjava „Volim te, ali…“ ili „Žao mi je, ali…“ ispadne kao „Volim te, ali ne dovoljno.“ Ili „Žao mi je, ali baš i nije.“
Umesto nje, koristite peč „istovremeno“. Ova reč potvrđuje i ono ispred i ono iza nje kao jednako vredno.
„Volim te. Istovremeno, ne mogu ti dozvoliti da povređuješ druge.“
„Žao mi je što si uznemiren/a. Istovremeno, bežanje od mene nije sigurno.“
2. „Potreban si mi da…/Treba da…“
Jedan od većih poziva na borbu moći dogodi se kad naš zahtev zvuči kao da ima više opcija.
Obično kažemo nešto poput „Jesi li spreman/spremna za ručak?“ ili „Kako bi bilo da te obučemo?“ ili „Hoćeš da pokupiš svoje igračke?“ Ti izrazi su odlični AKO stvarno mislimo da damo mogućnost izbora.
Kad im ne dajemo, moramo biti određeniji. „Molim te, doći da ručaš.“ „Molim te, treba da se obučeš.“ „Molim te, treba da pokupiti svoje igračke.“
3. „Vidim…“
„Vidim dvoje dece koja žele istu igračku…“ „Vidim da si vrlo uznemiren/a…“ Iznoseći svoje viđenje kada naiđete na problem pomaže da ne zvučite optužujuće ili da ne iznosite pretpostavke. To svima pomaže da ostanu otvoreni za rešavanje problema jer krećete iz pozicije razumevanja umesto optuživanja.
Jednostavno krenite s iznošenjem onoga što vidite bez optuživanja. Nakon toga pozovite dete da se uključi u razgovor i dopuni vaše izjave.
4. “Reci mi…“
Slično kao i pod 3, ključno kod ovog izraza je da se ne iznose pretpostavke. Ako pokušavate da shvatite šta se događa u raspravi između prijatelja ili ste znatiželji šta crtaju ili grade kockama, bolje je pitati dete što se događa nego pretpostavljati.
„Reci mi nešto o svojoj slici…“ je bolje od „Kakav divan medved!“ (Naročito kad je medved u stvari pas.) „Reci mi šta se dogodilo…“ je delotvornije od „Ne mogu da verujem da si je udario!“ (Naročito kad je udaranju prethodilo dva sata podbadanja.)
5. „Volim da gledam…“
Ovo je odličan izraz koji treba da imate u pripremi za proaktivnu izgradnju odnosa svaki dan. (Isplati se svaki put kad se dogode teški trenuci.) Ovaj izraz naučila sam od svoje prijateljice i od tada sam ga upotrebila nebrojeno mnogo puta.
Kad im date do znanja da ih gledate i uživate u njima, doprinosite izgradnji njihove samosvesnosti. Ponekad je ono najbolje što možemo da uradimo kako bismo motivisali dobro ponašanje i izgradili dobre odnose jednostavno primetiti dobro ponašanje koje se već događa.
„Volim da gledam kako se igraš sa svojom braćom.“ „Volim da slušam kako sviraš klavir.“ „Volim da gledam kako gradiš kockama.“ Ovo je jednostavan izraz koji detetu daje do znanja da ga primećujemo dok nas istovremeno podseća da usporimo kako bismo primetili stvari oko nas.
6. „Šta ti misliš da bi ti mogao/mogla da uradiš…“
Kao iskusnim rešavačima problema izazov nam je da ne uletimo svaki put i rešimo svaki problem. Važno je da deci pružimo priliku i vežbamo s njima rešavanje problema.
„Šta ti misliš da bi ti mogao/mogla da uradiš kako bi se tvoja sestra bolje osećala?“ „Šta ti misliš da bi ti mogao/mogla da uradiš kako bi se pomirio/pomirila s prijateljem?“ „Što ti misliš da bi ti mogao/mogla da uradiš kako bi svi došli na red?“
Primetićete da deca ovim nisu samo pozvana da smisle rešenje već i da donesu odluku. „Šta TI misliš da bi TI mogao/mogla da uradiš…“
7. „Kako mogu da ti pomognem…“
Često je očigledno da je deci potrebna naša pomoć, ali želimo da budemo sigurni da pomažemo, a ne da spašavamo situaciju. Želimo da im pružimo pomoć bez da im oduzmemo njihovu odgovornost.
„Kako mogu da ti pomognem s ovom razbijenom čašom?“ „Kako mogu da ti pomognem u čišćenju tvoje sobe?“ „Kako mogu da ti pomognem da bolje razumeš zadatak?“
8. „Ono što znam je…“
Postoje trenuci kad nam deca kažu nešto što ZNAMO da nije istina. No kad im kažemo „To je laž!“ obično se povuku ili zauzmu odbrambeni stav.
Bilo da je u pitanju laganje, izmišljanje ili potpuni nesporazum, možemo izbeći raspravu ili preteranu reakciju smireno iznoseći činjenice koje su nam poznate.
„Ono što znam je da su na tanjiru bila četiri keksa kad sam otišla.“ „Ono što znam je da se igračke ne kreću same od sebe.“ „Ono što znam je da Jelenina mama nije bila kod kuće danas.“
9. „Pomozi mi da razumem…“
Pozivajući dete da vam pomogne da razumete je manje optužujuće od „objasni“. Daje im do znanja da ne razumete, ali ŽELITE razumeti.
„Pomozi mi da razumem kako je ovo dospelo ovde.“ „Pomozi mi da razumem šta se dogodilo.“
10. „Žao mi je…“
Nisu deca uvek oni koji greše u teškim situacijama. Ponekad su naši nedostaci prava prilika za učenje. Kad se izvinimo za naše greške, pokazujemo im kako se pravilno izvinjavati, ali ih istovremeno učimo i da svi grešimo.
Kad čuju da priznajemo i izvinjavamo se, uče da i oni to mogu da urade. I dodatno, kada popravljamo naše odnose, osnažujemo ih.
11. „Hvala…“
Uz teške situacije, treba da primetimo i one dobre. (Čak i dobre trenutke stvarno teškog dana.) Baš kao što mi želimo da znamo da se naš svakodnevni rad ceni, tako i deca žele da znaju da su njihova nastojanja primećena.
„Hvala što si spakovao/spakovala svoj ručak danas.“ „Hvala što tako dobro slušaš.“ „Hvala što si pomogao/pomogla sestri.“ Čak i „Hvala što si ispunio/ispunila sve svoje obaveze. Znam da si želeo/želela prvo da uradišneke druge stvari. (Neizrečeno: jer si to isplanirao/isplanirala.) Cenim što si to uradio/uradila iako je bilo teško.“
12. „Volim te…“
Uz sve reči koje tražimo, ove dve bi trebalo jednostavno i često koristiti. Iz naših reči i dela deca bi trebalo da znaju da ih, bez obzira na to šta se događa, UVEK volimo. Kroz sve što sam čitala i učila o dečjem razvoju otkrila sam da se ponavljaju dve istine:

  1. Učenje i razvoj događaju se u kontekstu međuljudskih odnosa.
  2. Zdravi međuljudski odnosi – naročito unutar porodice – grade se na bezuslovnoj ljubavi.

Pre, tekom i nakon najizazovnijih situacija s našom decom, moramo ih uveriti da su uvek sigurni i voljeni, bez obzira na sve.
Ljubav je kompenzacija za sve roditeljske greške. Čak i kad ne možemo da pronađemo prave reči ili te reči ne zvuče kako bi trebalo. Kad one dolaze iz ljubavi i kad je ta ljubav konstantno jasno izražena, s vremenom nađemo zajednički jezik.
Izvor: notjustcute.com