Ako ne razvijamo kod dece empatiju, postoji niz zanimanja kojima neće moći uspešno da se bave

Katarina Đurić je diplomirani psiholog, sa velikim iskustvom u neposrednom radu s decom. Zaposlena je u Predškolskoj ustanovi „Čukarica“, u Beogradu, kao stručni saradnik-psiholog.

Pored toga, Katarina je i autor je i realizator programa stručnog usavršavanja „Naše jasle i vrtić kao mesto za opuštanje – antistres program za decu i odrasle“ i „Naš vrtić gradi dobre odnose“.

S njom smo razgovarali o tome zbog čega je empatija važna, kako je kod dece razvijati i koja su to zanimanja kojima se teško možemo uspešno baviti, ako nismo empatični.

Kada kažemo da je neka osoba empatična, šta to zapravo znači?

Empatična osoba ima sposobnost da doživi i da, kao svoje, oseti emocije druge osobe, da sebe stavi u poziciju drugoga i da sa njim saoseća. 

Empatija nam pomaže da razumemo druge, ali i povratno utiče na naš vlastiti doživljaj sebe i oblikuje nas kao društvena bića koja se usklađuju sa drugima.

Kako deca u ranom uzrastu iskazuju empatičnost?

Možemo reći da se dete rađa sa sposobnošću empatije, jer beba, već u prvim danima, reaguje i  deli osećanja sa majkom, tako postepeno dolazi do finog uzajamnog afektivnog  podešavanja. Malo dete često i samo zaplače kad vidi blisku osobu da plače, isto tako se smeje ili plaši kad prisustvuje takvim reakcijama u neposrednoj okolini. Ovo su prvi nagoveštaji empatije koja još uvek nema kognitivnu komponentu, već se bazira na podržavanju, imitaciji ponašanja i afektivnom reagovanju deteta. Ima autora koji smatraju da dete doživljava pravu empatiju već u drugoj godini života, kada počne da razlikuje sebe od drugoga, dok drugi autori  smatraju  da  se  empatija kao sposobnost da  se  postavimo  na  tuđe mesto javlja tek oko šeste-sedme godine, kada dete i kognitivno dostigne određeni nivo razvoja.

Svakako tokom odrastanja empatija se razvija i poprima složenije vidove i funkcije. Tako da se empatija može razvijati tokom čitavog života.

Stručnjaci uglavnom opisuju empatiju kao delom urođenu osobinu, a delom posledicu vaspitanja i životnog iskustva. Takođe se slažu da sa vaspitanjem usmerenim na empatiju treba započeti od najranijeg uzrasta. Zašto je važno pridati značaj empatiji u procesu vaspitanja?

Dete koje od najranijeg uzrasta ima priliku da oseti empatiju i da je vidi u svom okruženju u većoj meri i samo razviti ovu sposobnost, zato je veoma važna je empatija u procesu vaspitanja. A važno je i to da znamo da u ljudskom mozgu postoje neuroni koji reaguju na isti način kad osoba neposredno izvršava neku radnju ili kad posmatra  drugog kako obavlja tu istu radnju, ali i kad samo zamišlja tu situaciju. To su tzv. „neuroni ogledala“. Zahvaljujući tome možemo da se stavimo u poziciju druge osobe  prostim ugledanjem, oponašanjem, a da se pri tome osećamo slično, čak i bez pokretanja misaonih procesa. Ovo ide u prilog autorima koji tvrde da je empatija urođena i da je poseduju i bebe.

Najjednostavnije rečeno razvijena sposobnost empatije je povezana sa prosocijalnim ponašanjem, a nedostatak empatije se često viđa u sklopu različitih problema u ponašanju, tako da je empatiju treba negovati od najranijeg uzrasta.

Kako vaspitači u svojoj praksi mogu da utiču na razvoj empatije kod dece? Imate li neke konkretne savete za njih koji im mogu biti korisni u svakodnevnom radu?

Pokazati detetu da razumemo njegovo gledište, da mu pomognemo da protumači,  razume i iskaže svoje mišljenje, potrebe i osećanja na simbolički način (verbalno ili neverbalno, kroz igru, crtežom …) je važno za sveukupni razvoj deteta. Potrebno je stalno praviti taj fini balans između usmeravanja i vođenja deteta od strane odraslog i prepuštanja inicijative i izbora detetu. To podrazumeva empatiju, ali i refleksivnost odraslog tj. stalno preispitivanje vlastitih stavova, uverenja i očekivanja i spremnost na reciprocitet, koji podrazumeva i otvorenost za promenu svojih ustaljenih obrazaca mišljenja i ponašanja, zarad boljeg usklađivanja sa detetom i podrške njegovoj dobrobiti.

Konkretno vaspitači i roditelji mogu podsticati empatiju kroz:

– Prihvatanje svih osećanja bez prekorevanja, minimiziranja, zabranjivanja

(- Nemoj da plačeš; – Nije to ništa!; – Ma šta se ljutiš?!)

– Isticanje primera empatičnog ponašanja u neposrednim situacijama

(- Baš je lepo što si prišla da me pitaš da li mi je potrebna pomoć. Hvala ti!;

– Primetila sam da si zagrlio druga i sa njim se radovao… – da ga utešiš i sl.)

– Pokazivanje vlastitim primerom

(- Izgleda mi kao da si neraspoložena  danas… Da li želiš da mi pričaš o tome?

Ako ti se ne priča sada, tu sam, možemo pričati kasnije…)

– Usmeravanje na aktivno rešavanje problema umesto agresivnog reagovanja kao što su tužakanje, etiketiranje, ruganje, omalovažanje

(- Da li postoji bolji način da razrešiš tu teškoću? Ovo (tužakanje, ruganje…) nije dobro rešenje. Tu sam ukoliko ti je potrebna moja pomoć za to.)

– Podsticanje dece da pomažu jedni drugima, da pružaju utehu, da pitaju drugog da li mu je pomoć potrebna

– Podsticanje dece da učestvuju u zajedničkom radovanju zbog lepih životnih događaja, doživljaja, učenja

(- Tvoja mala sestra je naučila da kaže slovo R. Imaš li možda ideju kao da podelimo tu RRRRRRRRadost i pRRRRRRoslavimo taj uspeh?)

– Svakodnevno praktikovanje i negovanje saradničkog, kooperativnog ponašanja u igri, u svakodnevnim praktičnim situacijama i sl.

– Uvažavanje različitosti i pomaganje deci da različitost shvate i uvažavaju

– Čitanjem i pričanjem priča, razgovorom o pročitanom sadržaju 

Slikovnice iz serije Empatija sadrže zanimljive i poučne priče o tome kako su se deca našla u određenim situacijama i kako su pokazala empatiju, ali i korisne preporuke i savete kako da pruže podršku deci u ovim situacijama.

Pretpostavljam da je saradnja roditelja i obrazovno-vaspitne ustanove važna u ovom slučaju.

Kroz saradnju i partnerstvo sa predškolskom ustanovom kao prvom institucijom koja sa roditeljima deli brigu za vaspitanje i obrazovanje deteta, otvara se i oblikuje se novo, šire i bogatije okruženje za odrastanje deteta. Upravo u tom novom okruženju dete i njegova porodica ostvaruju nova poznanstva i grade odnose sa drugom decom, sa njihovim porodicama, sa vaspitačima. Vrtić kao mesto zajedničkog življenja nudi sjajne prilike za praktikovanje, razvijanje i negovanje svih socijalnih veština. Empatija koju dete vidi i doživi u odnosima koje gradi u vrtiću je dragoceno iskustvo koje utiče na detetov sveukupni doživljaj sebe i sveta oko sebe. Odrasli moraju to da imaju u vidu i da empatiju obilato daruju, jer su vreme koje roditelji posvete detetu, igra i odnos koji je blag, ali siguran (a to podrazumeva i empatiju)  najdragoceniji pokloni za dete.

Kako roditelji konkretno mogu da utiču na razvoj empatije kod svog deteta?

Ukratko:

  • pokazati empatiju za dete – nastojati da razumemo šta je detetu potrebno i zašto se ponaša na određeni način. Kad je to moguće i smatramo da treba da izađemo u susret potrebama deteta, a istovremeno da učimo dete kako da se prilagodi, da usvoji pravila; Odrasli je taj koji pravi balans, jer on istovremeno pruža podršku detetu, uvažava dečja osećanja, podstiče inicijative, samostalnost, radoznalost, istrajnost, a sa druge strane pomaže detetu da se prilagodi okolini, da se izrazi na prihvatljiv način. 
  • kroz lični primer i ponašanje prema detetu: poštovati i uvažavati dete kao sposobno biće koje aktivno uči i učestvuje u svemu što se oko njega dešava, od najranijeg uzrasta; razgovarati sa detetom ljubazno, posvećeno, ravnopravno (baš onako kako i sami očekujemo da drugi razgovaraju sa nama )
  • pokazivati empatiju prema drugim osobama, ali i prema drugim živim bićima i prema prirodi. Možemo slobodno reći da tu vrstu empatije, prema prirodi, biljkama i životinjama, odrasli mogu učiti od dece!

Svi roditelji žele da njihovo dete bude sposobna, samostalna, odgovorna osoba. Nije potrebno čekati da dete odraste, da bi to postalo, jer ono je sposobna, samostalna i odgovorna osoba od početka, samo mu treba pružiti podršku da te svoje potencijale razvija i jača na pravi način. 

Upravo slikovnice iz edicije “Empatija” mogu mnogo da pomognu i samim roditeljima da se snađu u situacijama kada se od njih očekuje empatična reakcija. Priče su univerzalne i primenljive na svim uzrastima.

U kojim profesijama je empatija naročito važna?

Koliko god bila poželjna, ona ima i svoja ograničenja, jer ne možemo osećati empatiju  prema svima, niti tome treba da težimo, pošto to može da izazove stanje tzv. empatičke prenadraženosti, koje vodi ka empatičkom  sagorevanju. Zbog toga je važna kognitivna komponenta empatije jer nam ona omogućava da zamislimo, da pretpostavimo, zaključujemo i razumemo tuđa osećanja, na racionalnom nivou. Međutim kada uključimo imaginaciju usmerenu na razumevanje drugog, to ne znači automatsko uspostavljanje afektivnih veza sa tom osobom. Naprotiv, zdrava empatija podrazumeva i granicu jer ne treba da se potpuno poistovetimo sa drugom osobom, niti da dozvolimo da nas saosećanje preplavi i potopi. Empatija nam je veoma potrebna i u različitim  profesijama, kao što su lekari, spasioci, psihoterapeuti, sudije, advokati, sveštenici i sl. koji mogu da se na kognitivnom nivou stave na mesto druge osobe i postupe humano i etički bez obzira na to što su emotivno distancirani. Sposobnost empatije je potrebna i glumcima da bi ušli u ulogu, kao i piscima da bi verno dočarali likove svojih junaka

Ono što želim da naglasim, na kraju, je važnost empatije u građenju odnosa sa decom. Empatija je neophodna odraslima da bi razumeli dete i pomogli mu da spozna sebe kao kompetentnu osobu, vrednu samu po sebi, da ono  pre svega doživi empatiju, da je oseti, isproba i praktikuje u različitim situacijama i da svoju okolinu doživi kao sigurnu i prihvatajuću.

Kroz igru i čitanje priča iz serije slikovnica pod zajedničkim nazivom Empatija,  ne samo deca nego i odrasli dobijaju mogućnost da prepoznaju, osete i saznaju šta je empatija, da je sagledaju kao važan element građenja odnosa sa drugim ljudima, ali i sa okolinom, živom i neživom prirodom. Konkretni primeri i preporuke opisani u slikovnicama pomažu da bolje razumemo i sebe i druge, da uspešnije oblikujemo vlastito ponašanje i pružimo podršku drugima, da se osetimo prepoznato, uvaženo i sigurno i da na toj bazi razvijamo kvalitetnije odnose.

Katarina Đurić, diplomirani psiholog