Aktiv pedagoga i psihologa zaposlenih u školama uputio je snažan apel i poziv nadležnim institucijama, ali i javnosti, kako bi ukazali na složenost posla koji obavljaju i kompleksnost situacije u kojoj se gotovo svi oni nalaze. A koja, iz godine u godinu, a naročito nakon tragedije koja se dogodila u maju, postaje samo teža.
Pedagozi i psiholozi, ili kako ih popularno zovu PP služba, opterećeni su ogromnim brojem procedura i primorani da biraju između rada sa decom i birokratskih poslova i da za taj izbor snose odgovornost. Kako kažu, broj dece kojima je njihova podrška potrebna rapidno se povećava, a oni sami viđeni su kao glavni, a nekad i jedini krivci kada se dogodi nešto loše.
Njihovo pismo prenosimo u celosti:
“Mi, psiholozi i pedagozi zaposleni u osnovnim i srednjim školama u Republici Srbiji, prvenstveno podstaknuti reakcijama nadležnih organa, medija i javnosti na tragične događaje koji su se odigrali u prethodnom periodu, prilikom čega su naše koleginice i kolege viđeni kao glavni ili čak isključivi krivci, ali i sve težim položajem u školama u kojima radimo, odlučili smo se da vam se obratimo na ovaj način u nameri da, pre svega, odbranimo dostojanstvo i čast naših profesija, ali i da se založimo za položaj koji zaslužujemo.
Svesni veličine ovih tragedija, a zalažući naše profesionalne integritete, odgovorno stojimo na stanovištu da nemamo nijedan drugi motiv – lični, politički, ideološki niti bilo koji drugi – osim da ukažemo na neodrživost položaja u kome smo se našli sticajem niza okolnosti.
Psiholozi i pedagozi čine okosnicu tzv. stručnih službi u osnovnim i srednjim školama, koje su se naročito razvile tokom poslednje tri decenije. Gotovo neprimetno, iz godine u godinu, od jedne do druge verzije Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja i raznih podzakonskih akata, teret zaduženja i odgovornosti psihologa i pedagoga je bivao sve veći, dok nije doveden do tačke kada više ne postoji osoba koja bi mogla da ispuni sve propisane zahteve. U samom finišu ovog procesa došli smo do apsurda po kome su psiholozi i pedagozi postali najodgovorniji i najčešće prozivani za sva loša zbivanja u našim školama; apsurda, jer u školama postoje i drugi zaposleni. Činjenica da prilikom nemilih događaja inspekcije kucaju prvo, a često i samo na naša vrata, i da se u medijima širi slika o psiholozima i pedagozima „koji ništa ne rade“, najbolje svedoči o tome.
Brzo pretraživanje poslednje verzije Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja od 27. 10. 2023. pokazuje da se izraz stručni saradnik/saradnici pominje 139 puta. Rečju, mi pokrivamo svaku oblast života i rada škola, članovi smo većine stručnih i savetodavnih tela, vodimo bezbroj evidencija (obaveznih čak 48!). Praksa pojedinih škola nam je u tišini iznedrila brojne druge zadatke koji nigde nisu propisani, ali ih mi ipak obavljamo, poput niza administrativnih poslova i unosa podataka u JISP.
Sve češće i sve više nam se nameće odgovornost za postupke i ponašanje učenika u njihovo privatno vreme, izvan škole i potpuno nevezano za nastavu, što potvrđuje i poslednja verzija Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Tom prilikom je prvo pitanje nadležnih organa šta smo MI učinili da do toga ne dođe. Ostali zaposleni se retko ili uopšte ne pominju. Tada se traga za nekim propustom u našem radu ne bi li se potvrdio već spreman zaključak da on svakako postoji. Pripisuje nam se uloga onih koji su u nekim kriznim situacijama čak odgovorniji od roditelja. Ne prihvatamo ulogu organa starateljstva. Sada strepimo 24 časa na dan, kao da se nalazimo na pasivnom danonoćnom dežurstvu.
Laička javnost ima pravo da ne pravi razliku između školskog psihologa i kliničkog psihologa-psihoterapeuta, ali ne i nadležni organi. Uloga prvih je da savetuju, a drugih da dijagnostikuju i leče. Međutim, od školskih psihologa se sve češće očekuje da blagovremeno identifikuju rizične učenike i precizno predvide njihovo ponašanje. Takav postupak niti je etički niti naučno opravdan. Mi nismo deo zdravstvenog, već obrazovnog sistema. Škole su visokostrukturisane sredine u kojima učenici manifestuju samo deo ukupnog repertoara svog ponašanja.
Od psihologa i pedagoga se očekuje apsolutna uspešnost u promeni ponašanja učenika. Lekari mogu da ne uspeju da izleče ulkus ili depresiju, ali ako mi ne uspemo da promenimo ponašanje nekog učenika, onda se zaključuje da nismo sve preduzeli ili da nam je pristup bio pogrešan. Zanemaruje se delovanje i snaga faktora koji su skoro potpuno izvan naše kontrole (mediji, vanškolske vršnjačke grupe, društvene mreže…).
I javnost i nadležni smatraju da nam je dužnost da iskorenimo nasilje u školama, da stvorimo savršeno bezbednu sredinu za sve učenike. Ne postoji nijedna aktivnost u školama koja pogoduje nastanku nasilja u njima; ono nastaje na drugim mestima. Uzroci nasilja su skoro potpuno van domašaja našeg delovanja. Mi se, u suštini, bavimo posledicama, a to bitno umanjuje efikasnost našeg delovanja. Iako je to znano svima, ipak trpimo svakodnevni pritisak da sprečimo i eliminišemo nasilje kao najodgovorniji akteri u obrazovanju.
Iz pristojnosti i razumevanja za sve kojima se obraćamo, zaustavićemo se na ovoj tački. Sve što smo do sada naveli ostvarujemo u sredinama sa više stotina a neretko i preko hiljadu učenika, odnosno više desetina odeljenja. Zaglavljeni u sve obimnijoj dokumentaciji i evidencijama, kao i u sve složenijim procedurama, ne uspevamo da dopremo do svih učenika. Papiri su postali važniji od stvarnih rezultata. Broj dece sa potrebom za određenim vidom naše podrške se rapidno povećava, tako da smo prinuđeni da definišemo prioritete, i za to preuzmemo odgovornost. Po već ustaljenom obrascu, spočitaće nam se „da ništa ne radimo“ ako nam u rastućem mnoštvu poslova promakne neki problem. I sve to sa platom psihologa i pedagoga sa dvadeset godina radnog iskustva koja je manja od plate nastavnika-pripravnika sa odeljenjskim starešinstvom, koji u nekim sredinama ima četiri ili pet učenika u odeljenju.
Zaključujemo da se postepeno stvara atmosfera u javnosti, da smo od rešenja postali problem nacionalnog obrazovnog sistema. Retko se može čuti o našem doprinosu, skoro niko ne govori s kojim se sve izazovima uspešno nosimo. Nametnulo nam se pitanje da li bi naše škole bile efikasnije i uspešnije bez nas? Šta bi se dogodilo da učenici, roditelji i nastavnici ostanu bez naše podrške?
Mi se ne borimo za privilegije, već samo za bolji status i odgovornost srazmernu našim stvarnim moćima u ustanovama u kojima radimo.
Otvoreno pismo prate naši konkretni zahtevi, upućeni relevantnim ustanovama.
U čvrstoj veri da ćete razumeti i podržati našu pravednu borbu, zahvaljujemo vam se na vremenu koje ste posvetili ovom pismu i nadamo se konkretnim koracima.”
Bravo! Suština!
Svaka promena u društvu počinje sa samim sobom. Možda je neophodno tražiti uzroke eskalacije nasilja u školama unutar porodice i razmisliti o ulozi partnerskih odnosa roditelja u tom kontekstu. Za stvaranje sigurnijeg okruženja za našu decu, moramo zajedno raditi na razumevanju i unapređenju porodičnih dinamika.
Ni pedagozi ni psiholozi nisu odgovorni za uzroke nasilja koje čine učenici u školama. Važno je da prepoznamo da promene počinju u kući i da je zajednički napor ključ za stvaranje boljeg okruženja za našu decu. #Roditeljstvo #Nasiljeuškolama #PromenaZapočinjeKodKuće
Velika ljubav i podrška za moje drage kolege iz PP službe, njihov doprinos i podrška u radu su nemerljivi i ogromni. Hvala vam svima od jedne učiteljice. 🙂
Apsllutna istina. Pre svega roditelji ocekuju carobni stapic za njihovu decu,a ne prihvataju svoju odgovornost i krivicu. Ne moze vasu decu niko ispratiti i vaspitati osim vas roditelja,ostali su samo pomocnici. Sva moja podrska i razumevanje situacije kao roditelja i coveka, a neka se svi stide Pinka i uticaja .
Potpuno razumem i podrzavam. Roditelji bi u najvecem broju da prebace odgovornost sa sebe na drzavu i institucije. Nemoguce je da psiholozi i pedagozi rese probleme ponasanja. Taj problem se resava u kuci. O obimu administracije da ne govorimo…tako je i u drugim delovima drustva…zdravstvu, sudstvu, policiji itd. Svest ljudi je jako na niskom nivou i danas je najvaznije skinuti sa sebe odgovornost. Egoizam do bola…ali “ko visoko leti, nisko pada”. Na zalost.
Besznadezna je i pomisao da se na ponasanje ucenika moze uticati bez aktivne saradnje roditelja. Roditelji, nazalost,beze od istine da je njihovo dete agresivno,bezobrazno,bahato…i brane to dete bez obzira sto znaju i sami da je to istina,Boze moj ” pa oni su uvek uz svoje dete” !!!???
Ako se ne limitiraju prava ucenika,poveca njihova odgovornost,uvedu kaznene mere koje ne bi bile “pro forme”,i ne ogranici mesanje roditelja u rad skole,svako kukanje je uzalud.Drzava cuti.
Gledamo kojekakve zelene i slicne koji blokiraju grad zbog gluposti,umesto da se blokira drzava dok se problem ne resi inace ce se Ribnikar, nazalost,
ponavljati.
U isti položaj apsurda su divedena deca sa nemoguće- neodrživim obimom gradiva, profesori sa nemoguće -neodrživim planom i programom za koji ne ispaštaju oni već ova jadna deca, a naravno čim smo došli do dece znači da su ugroženi i roditelji pa i kompletno društvo sa nemoguće-neodrživim i apsurdnim programom školstva.
Svi se međusobno slažu, ali niko ništa ne preduzima -kažu nameće Ministarstvo a mi izvršavamo. Znači da bi 3 đaka završili kao geniji ostala deca treba da završe na psihijatriji. Dokle god su deca koja nemaju pravo glasa ti koji trpe-svi ostali ćute i psiholozi i profesori, sve dok lično nisu ugroženi. A ko će zaštiti decu? Ko će se boriti za njihova prava?
Možda “nevaspitani i nekulturni” roditelji ili možda treba svi u sistemu da se udružite, solidarišete i izdejstvujete promenu?
Koliko ste sebi dali za pravo, sada je vreme da opravdate svoj nerad i bahacenje.
Sad ste se setili da niste klinicki psiholozi.
Apsolutna podrška kolegama! Radim kao pedagog u predškolskoj ustanovi, sa više od 500 dece i jedini sam stručni saradnik.
Već na predškolskom uzrastu, zapažam koliko je dugogodišnja pogrešna obrazovno-vaspitna strategija, doprinela zapanjujuće brzom nestajanja autoriteta i nakaradnog vrednosnog sistema kod dece i roditelja.
Sve te loše uticaje, ne mogu ispraviti pedagozi i psiholozi, bez ozbiljne podrške brojnih učesnika u ovoj kataklizmi: roditelji, sistem, mediji, društvene mreže…
Pa, ta deca odnekud dolaze, nešto su slušali, gledali, oponašali…
Pedagozi i psiholozi nisu čarobnjaci, koji jednim potezom mogu preobratiti decu, u baš onakvu kakvu želimo.
Dugo smo “padali”, još duže ćemo se “podizati”!