Bila jednom jedna profesorka. Stroga i zahtevna. Nikad, ali baš nikad nije vređela učenike

U Osnovnoj školi „Veljko Dugošević“ na Zvezdari, matematiku je predavala profesorka Milena Kosačević, među decom poznata kao Kosara. Ko je jednom video ovu profesorku, zapamtio je njen široki osmeh i verujem da mu je to prva asocijacija i danas, nekoliko godina nakon što je preminula.

Foto: FB/Put promene

Bila je od onih profesora koji decu vole, bez obzira na to da li kod nje imaju jedinicu ili peticu, da li su ponavljači ili đaci generacije. Od onih koji im pamte imena, roditelje, braću i sestre, godinama (i decenijama) nakon što odu iz njene škole. Znala je i imena dece kojoj nije predavala. Poštovala ih je, pa su i oni poštovali nju. Svi.

Bila je stroga, zahtevna i umela je da uozbilji glas dovoljno da i najnevaspitanija deca ustuknu.

Nikada, ali baš nikada nije vređala svoje učenike. Nikada.

Poslednji put sam je srela godinu dana pre nego što nas je napustila. Isti onaj osmeh, isto lepo lice, isti glas, samo je dodala štap pomoću kojeg je hodala. Pitala je za drugu „decu“, za mog brata, setila se nekih epizoda sa našim roditeljima.

Ona je od onih za koje i danas kažem da mi je čast što mi je predavala, što sam je poznavala. Ona treba da se zove „legenda škole“.

Foto: FB

Bilo ih je još mnogo. Sada, mnogo godina nakon završetka svih škola, mogu da se setim nemalog broja sjajnih profesora koji su se trudili da obavljaju i vaspitnu i obrazovnu ulogu, i u tome su uspevali. Svojim primerom i ponašanjem su stvarali autoritet. Svojim oblačenjem, rečnikom, muzikom koju slušaju, dolaskom na čas na vreme, integritetom i stavom. To su profesori koji su imali pravo da traže lepo vaspitanje od dece. Oni pred kojima deca koja inače slobodno puše u dvorištima škole sakriju cigaretu iza leđa, na čijem času se radi, koji se poštuju. I to sve bez urlanja, vređanja, poniženja. Bez „vaspitnih“ jedinica sa idejom da dete „dobro razmisli“. Oni koji su uvek imali vremena da sa decom razgovaraju, da čuju šta ih muči, da im daju drugu priliku.

Takvi profesori uglavnom odu u penziju neprimećeni, ali ih učenici pamte i kad postanu odrasli ljudi. Oni koji bi radili isto i za milione kao za novac koji nije dovoljan za puko preživljavanje. Svoje probleme ne prenose u učionicu. Nisu eksplozivni, deca ne zavise od njihovog raspoloženja, daju mnogo i mnogo traže, s pravom.

Bez urlanja.

Bez poniženja.

Bez pretnji.

Hajde da se prisetimo takvih, svi smo ih imali.

Autor: Maja Bugarčić