U Osnovnoj školi „Veljko Dugošević“ na Zvezdari, matematiku je predavala profesorka Milena Kosačević, među decom poznata kao Kosara. Ko je jednom video ovu profesorku, zapamtio je njen široki osmeh i verujem da mu je to prva asocijacija i danas, nekoliko godina nakon što je preminula.
Bila je od onih profesora koji decu vole, bez obzira na to da li kod nje imaju jedinicu ili peticu, da li su ponavljači ili đaci generacije. Od onih koji im pamte imena, roditelje, braću i sestre, godinama (i decenijama) nakon što odu iz njene škole. Znala je i imena dece kojoj nije predavala. Poštovala ih je, pa su i oni poštovali nju. Svi.
Bila je stroga, zahtevna i umela je da uozbilji glas dovoljno da i najnevaspitanija deca ustuknu.
Nikada, ali baš nikada nije vređala svoje učenike. Nikada.
Poslednji put sam je srela godinu dana pre nego što nas je napustila. Isti onaj osmeh, isto lepo lice, isti glas, samo je dodala štap pomoću kojeg je hodala. Pitala je za drugu „decu“, za mog brata, setila se nekih epizoda sa našim roditeljima.
Ona je od onih za koje i danas kažem da mi je čast što mi je predavala, što sam je poznavala. Ona treba da se zove „legenda škole“.

Bilo ih je još mnogo. Sada, mnogo godina nakon završetka svih škola, mogu da se setim nemalog broja sjajnih profesora koji su se trudili da obavljaju i vaspitnu i obrazovnu ulogu, i u tome su uspevali. Svojim primerom i ponašanjem su stvarali autoritet. Svojim oblačenjem, rečnikom, muzikom koju slušaju, dolaskom na čas na vreme, integritetom i stavom. To su profesori koji su imali pravo da traže lepo vaspitanje od dece. Oni pred kojima deca koja inače slobodno puše u dvorištima škole sakriju cigaretu iza leđa, na čijem času se radi, koji se poštuju. I to sve bez urlanja, vređanja, poniženja. Bez „vaspitnih“ jedinica sa idejom da dete „dobro razmisli“. Oni koji su uvek imali vremena da sa decom razgovaraju, da čuju šta ih muči, da im daju drugu priliku.
Takvi profesori uglavnom odu u penziju neprimećeni, ali ih učenici pamte i kad postanu odrasli ljudi. Oni koji bi radili isto i za milione kao za novac koji nije dovoljan za puko preživljavanje. Svoje probleme ne prenose u učionicu. Nisu eksplozivni, deca ne zavise od njihovog raspoloženja, daju mnogo i mnogo traže, s pravom.
Bez urlanja.
Bez poniženja.
Bez pretnji.
Hajde da se prisetimo takvih, svi smo ih imali.
Autor: Maja Bugarčić













Ona nije vređala učenike, ali bi danas učenici vređali nju.
Ta stara dobra škola je ostala u prošlosti. Imala je plan i cilj, postavljala pravila i za učenike i za roditelje, pa se znao red. Iz nje izlazili kadrovi za svako poštovanje. Ona i obrazovala i vaspitavala. Roditelji joj verovali, sarađivali, bili na istoj strani zadatka!
Kažu, ta tradicionalna škola je zastarela, treba je menjati i modernizovati… Evo gde ju je modernizacija dovela, pravo u ambis. Učenici vređaju i tuku profesore, roditelji ih brane, prosveta trpi… Vaspitna uloga se više i ne pominje, obrazovna se gubi jer zbog nasilja, nevaspitanja, inkluzije, čas na cirkus liči…
A država ćuti!!!
Odličan komentar, potpuno ste u pravu.
Bravo, hajde da se prisetimo takvih. Da nama, koji radimo sa decom, oni budu uzori, da njihov način ophođenja sa učenicima, sa kolegama, prijateljima….bude i naš.
Hajde da ne važi da cilj opravdava sredstvo, pa da neko sebi daje za pravo da uvredama motiviše bilo koga. Reč strog nije sinonim za nevaspitan, bahat, grub…
Radim u jednoj školi 17 godina. Niko, ali niko nas ne sprečava da se ugledamo na gospodsko ponašanje uvažene profesorke. Upravo je u tome poenta.
Plan i program može da se interpretira na različite načine. Ne sme se sebi dozvoliti kapricioznost. Deca moraju da imaju stabilne uzore, neki će to prihvatiti odmah, neki mnoooogo kasnije kad završe školu. Mora se voleti posao, deca odmah znaju ko nije stvoren za to. Roditelji su različiti kao i svi ljudi i to je nešto što je deo posla. Od NAS zavisi da li će nas poštovati. To je misija, a ne posao.
Mene je moja razredna na 40 godina mature pitala da li se secam da je dolazila kod mene kuci kad sam imala psihicke probleme u II razredu. To joj je bilo najvaznije, umesto da me pita kako sam. Niko je od ucenika nije voleo ni postovao. Bilo je drugih divnih profesora kojih se rado secamo svi iz generacije ’72.
Ne razumem smisao teksta. Nastavnici prete, urlaju, ponižavaju?! Autorka je prenela svoj problem na ovaj tekst.
Pa i niste baš u pravu. To da li će vas neko poštovati, kao što znamo iz mnogo primera iz naše svakodnevice, nažalost ne zavisi samo od vas. Nekad zavisi najviše od interesa koji ne moraju da budu samo materijalni, mada vrlo često jesu. Vreme današnje nije isto što i jučerašnje. Sistem vrednosti se suštinski promenio.
Što se tiče ljubavi prema poslu, ona ne znači mnogo ako se posao ne zna. Ne može se ljubavlju i patetičnim frazama nadomestiti neznanje. Ili površnost. Mnogi učenici, dok se školuju, vole vas zbog toga, jer je to linija manjeg otpora – volimo nastavnika jer nije zahtevan. Mnogo kasnije, kad sazru, shvate koliko je to bilo pogrešno.
Ne sme se precenjivati vaspitna uloga škole. Ona postoji, ali je ključno ono što deca ponesu od kuće. Ako su roditelji „nevaspitani“, a ima takvih, teško škola tu nešto može suštinski da ispravi. A opet, škola nije tu da toleriše nevaspitanje i bahatost. Kaznene mere moraju da postoje i da se dosledno sprovode.
Još jedna greška: nastavnik nije misionar već profesionalac koji od tog posla živi. Da bi to bio, on mora da poseduje stručno znanje i pedagoške veštine. Uporno se hvatati za beskrajnu ljubav prema poslu, a zanemariti ono što je ključno za nastavnički poziv, predstavlja manipulaciju.
I, na kraju, tekst je odličan, svi smo, nekada, imali ponekog nastavnika koji podseća na ovu nastavnicu matematike. Svetao primer koji treba pamtiti i podsećati ga se. Ali, kako neko ovde reče, to su bila potpuno drugačija vremena i vrednosti. Odnos društva ne samo prema nastavnicima, već obrazovanju kao fenomenu, bio je dijametralno različit od ovog današnjeg. Društvo koje mlako reaguje na izmeštanje stolice nastavnici i postavljanje snimka na Jutjub, ili poslednju „odbranu“ nastavnice koja nemoćno drži dnevnik pred pomahnitalim srednjoškolcima, a ne preduzima gotovo ništa dubinski kada se nastavnici tuku (i to bez ikakvog povoda) – ne može se porediti sa onim nekadašnjim. Da li je tada školstvo i obrazovanje bilo bolje? Da, jeste. A to što sada nije bolje ili isto – krivica je društva, naših pogrešnih opredeljenja i nesposobnosti da makar jedan potez predvidimo unapred.