Bože, hvala ti što si mi dao "zlu" mamu

Imam “zlu” mamu!

Foto: Canva

Dok druga deca jedu slatkiše za doručak, ja moram da jedem pahuljice, jaja ili dvopek. Dok drugi jedu kolače za večeru i piju ak kokakolu, ja moram da pojedem sendvič. A znajte da mi ni ručak nije kao njihov.

Ali barem ne patim sama. Moja sestra i dva brata imaju istu zlu mamu.

Moja je mama uvek htela da zna gde sam. Čovek bi pomislio da sam s uličnom bandom. Morala je  da zna ko su mi prijatelji i kuda idem. Uporno je tražila da se vratimo za sat vremena ako smo tako rekli – ili ranije, a ne za sat vremena i jednu minutu. Skoro se stidim da priznam , ali kaznila bi nas kada je ne bismo poslušali. Ne jedanput, nego svaki put kad nismo slušali i kad smo činili kako nas je volja. Sada vidite koliko je zla bila naša mama.

Morali smo nositi čistu odeću i kupati se. Druga su deca uvek nosila istu odeću danima. Jako smo se svađali jer nam je sama šila odeću kako bismo uštedeli novac.

Zašto, zašto smo imali majku zbog koje smo se osećali drukčijim od ostale dece?

Ali najgore tek dolazi. Morali smo biti u krevetu u devet svake večeri i ustati u osam sledećeg jutra. Nismo mogli da spavamo do podneva kao druga deca. I dok su oni spavali, moja je majka uvela zakon o radu. Tako smo morali raditi po kući. Morali smo prati suđe, spremati krevete, kuvati i raditi druge strašne stvari.

Uvek smo morali govoriti istinu, istinu i ništa drugo osim istine, čak i po cenu vlastitog života – a skoro je tako i bilo.
Kad smo postali tinejdžeri, postala je mudrija, a naš život još nesretniji. Nije bilo trubljenja autima ispred kućnih vrata. Morali smo svoje momke i djevojke pozvati u kuću pre no što smo s njima izlazili . Da ih mama upozna! I uvek bi proveravala jesmo li tamo gde smo rekli da ćemo biti. Nikad nisam imala prilike da pobegnemo sa drugarima. I dok su moje prijateljice imale momke u zreloj dobi od 12 i 13, ja nisam smela da izlazim do 16. Odnosno do 15, ako sam izlazila u školu. A to je možda bilo dva puta godišnje.

Tokom godina, stvari se nisu ni malo popravile. Nismo mogli poput naših prijatelja ležati bolesni u krevetu i tako izbjegavati školu. Morali smo imati dobre ocene. Dok se u knjižicama naših prijatelja šarenilo od dobrih i loših ocena, mi smo morali imati samo dobre. Slabe ocene nisu dolazile u obzir.

Tako smo jedan po jedan maturirali. S mamom iza leđa koja nam je neprestano pričala, ponavljala, inzistirala, kažnjavala i zahtevala poštenje, niko od nas nije mogao, a da ne završi najmanje srednju školu.

Moja mama je stvarno bila katastrofa. Od nas četvoro, troje je završilo visoku školu. Niko od nas nikada nije bio uhapšen, ili došao kući pod dejstvom alkohola. Moja su oba brata služila na vreme vojsku…

I koga da sada krivimo za ono što smo postali? U pravu ste, našu mamu! Pogledajte što smo sve propustili! Nikada nismo pili, krali, uništavali stvari, niti činili išta uzbudljivo poput naših prijatelja! Sve čemu nas je učila bilo je da odrastemo u veri u Boga, i da postanemo čovečni i ispravni ljudi.

A sada i ja odgajam tako svoje troje dece… I razumem ih kad misle da sam malo zla. No, time se i ponosim…

Jer, vidite, ja se zahvaljujem Bogu što mi je dao “najzločestiju mamu” na svetu.

Bobie Pingaro