„Ustajala bi moja Fadila sat ranije da bi me iz kuće ispustila po pe-esu, lijegala sat kasnije da bi izvezla cvjetiće na tek ispletenom mi džemperčiću, ispeglala sve svilene mašice u odgovarajućoj boji koje bi sabahom završavale u mojoj kosi (ko dva ugradna propelera) na kikicama, sa obje strane.
Hajde što je to češljanje i čupanje duge kose boljelo i što se trpilo… hajde što sam naučila stiskati zube dok su još bili mliječni… hajde što su se ispod tih mašnica pletenice vezale onim gumicama za tegle i cvikale svaku dlaku još u tjemenu… da se to sve meni u finalnom efektu makar dopadalo.
Ali, pravo glasa nisam imala.
Moja Fadila je uvijek znala šta je najbolje za mene i ponosno me ispuštala iz kuće ko kakvu lutku krpenjaču, uređenu i dotjeranu po njenim strogim aršinima.
Kakva kosa i odora… takve su mi morale biti i zadaće i sveske i ocjene.
Kontrolisala je moja mati svako slovce napisano i u školi i kod kuće, čupala listove iz sivo-maslinastih sveski u naletu bijesa – kad bi mi popustila koncentracija – te slova postajala nejednaka, gumica napravila rupu ili kad bi slovo „d” postalo slovo „b”.
Od ocjena je priznavala samo petice, nipodaštavajući sve ostale brojke i kad bi joj neko natuknuo da je prestroga, govorila bi: Zašto? Sve joj dajem – sve i tražim. Njeno je samo da uči.
I onda bi obavezno išla priča o njenom djetinjstvu, njenom školovanju, o patnjama djeteta iz kamena koje je moralo ići u školu udaljenu sedam kilometara od kuće, ali nikada ni dana nije izostalo, o zadaći koja bi se pisala nekim pisaljkama, na komadu ploče… i koja bi se do škole po tri puta izbrisala, pa bi jadna morala sjesti negdje usput da to sve ponovo napiše, o suknjici koju su joj sašili od nekog starog kaputa, ali tako usko da je jedva disala u njoj, o djeci pred školom koji su joj se rugala kad god je vide u tom odjevnom artiklu, povikujući: Stapuro, Stapuro…
I sad jasno vidim bol na njenom licu dok prepričava fragmente iz svog djetinjstva, posebno tog teškog puta do pismenosti. S ponosom bi dodavala: Iiii… nikad, nikad nisam dobila četvorku u svom životu.
Ponekad bi mi pokazala svoja svjedočanstva (dosadna ko stjenice) i rekla: Vidiš… sve sam mogla, samo da ona moja Đuma nije bila ograničena i da me pustila da se dalje školujem.
Nikada ona svojoj majci nije oprostila što joj poslije velike mature nije dozvolila da se dalje obrazuje i što se onako nepismena, sjetila čak u Mostar poslati molbu da se povuče prijava njene mezimice za dalje školovanje, uz obrazloženje “da ona kao ratna udovica, narušenog zdravlja, sama, sa puno zemlje… treba opskrbu i njegu koju može dobiti samo od svog najmlađeg evlada, jedinog koje je ostalo da živi s njom, njene kćerke Fadile…”
Kako god taj poduhvat nije oprostila svojoj Đumi, tako nije ni onom Jovi Turanjaninu koji je to sve na Đumin nagovor tako dobro sročio, da su joj se svi dokumenti uz potpuno razumijevanje za tešku situaciju u roku od 15 dana vratili na kućnu adresu.
U kući Đuma, naravno, nije govorila ono što je sa pisarom Turanjaninom turila u ćage, nego:
“Nalet te ne bilo… koja crna škola, pa da se prokurvaš tamo i na obraz mi udariš. Žensko čeljade po školama ne hoda. Nije vala nijedna, pa nećeš ni ti… Fine kakve sreće sebi traži i obraz čuvaj! Čuj, ono bi se po Mostaru skitalo i školalo, a ja u zemlju da propadam pred narodom vođe.”
Dočim, za svoju mušku djecu razmišljala je sasvim drugačije. Njih je još u pubertetu upisivala po mostarskim i sarajevskim internatima jer joj oni nijesu mogli na obraz udariti, a ni prokurvat se… Ta kategorija je bila rezervisana samo za žensku čeljad.
I tako, mlada i nemoćna da se suprostavi majčinoj odluci, ostala je moja Fadila da čuva svoju Đumu, pateći u uskom prostoru i čekajući tu neku svoju sreću koja je jednog dana, u njenoj 25-oj godini stigla u liku mog oca, pravo iz Dubrovnika, na bijelom konju.
Majka se udala potpuno neukaljana obraza, ono sve jedna po jedna kako joj je Đuma odredila još poslije velike mature.
Ali, oprostila nije.
Zato se valjda svim silama trudila da meni od malih nogu natukne tu neku važnost obrazovanja, traumatizirajući me teškim pričama iz svog kamenjarskog djetinjstva, praveći usporedbe sa mojim „blagostanjem“, uz blago uzdisanje: Eh, da je meni ovako bilo!
Ta strogoća i tvrdoća života koji je obilježio moju majku u ranom djetinjstvu, nije je napuštala do poslednjeg daha. Bila je stroga prvo prema sebi samoj, a onda logično i prema svemu što je smatrala svojim.
Ponekad je udarala nemilosrdno… imala je čak i kaiš koji je bio okačen na čiviluk sa jednom jedinom funkcijom: mlaćenje djece kad ne slušaju.
Ja sam dobijala češće i jače batine od brata. On je bio, navodno, fine naravi, znao se unaprijed izvinuti, snimiti situaciju i uzviknuti: Izvini, izvini… neću nikad više, nikad više!… pa potrčati u zagrljaj i skakutati oko skuta, tako da je teško bilo odvojiti to malo, šmizlavo stvorenje od nogu i opucati ga očevim starim kaišem.
Ali, zato sam je ja, jogunaste naravi i tvrdoglavosti, izluđivala do te mjere da je taj kaiš skoro pa odrala od mene. Ni odjeća mi nije pomagala da ne osvanem ponekad sa crvenim modricama koje bih pokrivala da ih otac ne vidi kad dođe s posla.
Time bih izbjegavala osjećaj krivice zbog svađe roditelja oko mojih masnica. Otac je uvijek naglašavao da majka „ne zna sa mnom“, a ona je govorila: Eto, zamijenićemo se, ti budi s njima i upotrijebi svoje umijeće i znanje, odgoji ih znalački, održavaj kuću i sve oko kuće, a ja ću raditi… uz naglasak: Ja ne znam na koga je ona (to ja) onako tvrdoglava.
Mislim da je otac odlično znao na koga sam tako tvrdoglava, ali joj to preda mnom nije rekao. A znala je i ona, pretpostavljam…
Nikada majka iz mojih usta nije čula ono famozno „Izvini!“ ili „Neću nikad više!“, dok mi već oplavljenoj, s kaišem u ruci ne bi naredila da to kažem.
I ja bih rekla. Ali, tako neubjedljivo… i sa takvim pogledom da bi je to dodatno iritiralo i proizvodilo u njoj onu određenu dozu verbalnog bijesa gdje bi prijetećim tonom dodavala:
– DaBogda ti sebi rodila sebe! Dovešću ja tebe u red, bićeš ti meni ko bubica! Sram te bilo, život sam vam podredila, a tebi se sve to podrazumijeva! Druga djeca nemaju šta da jedu, a ti izvoljevaš! Polako, ako te ja ne naučim redu, naučit će te život!
Ne znam šta bih dala da sad, kao zrela žena, mogu dokučiti šta je to toliko provociralo majku u mom dječijem biću, da se ponekad nije imala pod kontrolom, iako znam da me voljela, onako kako majka može voljeti svoje dijete. I zaista se davala za svoju djecu, tako da često imam osjećaj griže savjesti… što joj makar jedan djelić svega toga ne stigoh vratiti…
I sad poželim da je živa i da joj kupim suknju, da je izvedem na ručak ili pošaljem na more koje svojim očima nije vidjela. Njoj je bilo preče da preko ljeta, u hercegovačkom kamenjaru, čuva svoju oronulu Đumu i po dva mjeseca, te da gradi kućetinu u Zenici koju sam ja poslije njene smrti bukvalno zamrzila. Ponekad mi se činilo da iz zidova naše kuće progovara ukradeni život moje majke… sva njena patnja i bol, sva njena odricanja, želje i očekivanja…
Ali, razumijela me očigledno nije, kao što i ja onomad nisam razumijevala nju.
Je li taj bijes dolazio u trenucima kad bi u meni prepoznala onaj dio sebe koji ne voli ili onaj dio mog oca koji ne voli? A možda je to bio samo logičan slijed onoga što je nju obilježilo u najranijem djetinjstvu…
Jednom sam joj pobjegla iz dječijeg dispanzera, otrgnula se u onoj odvratnoj prostoriji u kojoj su se primale injekcije i istrčala napolje. Uganjala me kod okruglog stuba napolju, vratila nazad sva crvena u licu i kod kuće me još namlatila, takvu bolesnu… pričajući svima o nečuvenoj sceni koju sam joj priredila pred masom ljudi… jer Bože moj, svi su je gledali kako kao sumanuta trči za malim monstrumom koji bježi od injekcije.
A ja… ja se i sad stresem kad se sjetim onih metalnih šprica u koje su ubacivali penicilin u prahu miješajući ga sa destilovanom vodom, te medicinskih sestara koje su ih zabijajale u dječije guze kao pikado strelice na zid.
Ne sjećam se baš svih batina i svih razloga zbog kojih sam ih dobijala, ali oduvijek sam znala da to nije bila fer igra i da je moja majka bila strožija od ostalih majki. Ona je opet mislila da je njeno legitimno pravo da za maksimalno davanje zahtijeva maksimalno vladanje.
Majci je, nema govora, pošlo za rukom da me vanjštinom pretvori u mirnu djevojčicu, primjernu i tihu… Što nije uspjela ona, uspio bi kaiš, što nije kaiš uspio bi strah od istog, a što nije ni kaiš ni strah, uspio je život lično…
Tako smo moja majka i ja funkcionisale tih nepunih 15-tak godina u nekoj straholjubavi. Čak i kad je legla na postelju i kad smo zamijenile uloge, te ja odjednom počela njegovati nju… bilo me strah njenih reakcija zbog moje nedoraslosti tom zadatku.
I pod metastazama je od mene očekivala neku perfekciju, gubeći se između želja i mogućnosti, između to malo života koje smo provele zajedno i smrti koja je prijeteći stala između nas, poput onog teškog kaiša sa čiviluka iznad vrata.
Najviše se sjećam batina koje sam dobila u prvom razredu osnovne škole.
Najmršavije dijete u razredu, sa cijelih 19 kila žive vage je negdje pred kraj godine dobilo jedinicu.
Onog pravog, crvenog keca… sa potpisom učitelja Velimira Dragovića.
Na tabli zadatak: 9 + 6 = ?
Prepišemo mi to u sveske i ja napisem: 9 + 6 = 14.
Posto sam sjedila tik do njega, pogleda me moj učitelj značajno i oštro kaže: Briši to!
Ja izbrišem, shvatajući bijes i ljutnju i napišem novi rezultat: 9 + 6 = 16.
Eh… tu je nastalo zamračenje njegovog pogleda kao zamračenje mjeseca, jedno histerično procijeđeno: šta je s tobom, dijete? I crvenom, hemijskom olovkom upisana jedinica uz njegov komplikovani potpis.
I to samo meni!
Sjećam se ja i danas svoje blokade u tom momentu. Razočarala sam učitelja, što je već dovoljno bolno, ali kako ću s tim majci na oči?
Poslije nastave sam stala iznad potoka koji protiče ispod škole razmišljajući da mi je možda bolje da se bacim u taj potok i pustim da me voda odnese zauvijek nego li da me rođena mati dokrajči svojim vaspitnim metodama kad vidi ogromnog crvenog keca u mojoj svesci.
I dok sam tako stajala i piljila u potok (5 cm vodostaja) sa svojom suicdnom idejom, priđu mi dvije curice iz razreda koje su ko biva shvatile da se u mojoj glavi rađa strašan plan, te me uhvatile za ramena i povukle od potoka solidarišući se sa mojim bolom… prateći me sve do kuće.
Kad su došle sa mnom tako uplakanom do vrata, majka se uplašeno trznula misleći da mi je bogznaštabilo, dok joj jedna od curica nije značajno saopštila da su njih dvije upravo spasile moj mladi i nevini život odvraćajući me od opakog čina samoubistva – bacanjem u potok, zbog jedinice koju sam dobila … i to jedina u razredu.
Majka se zahvali curicama, onim finim tonom koji sam ja naravno prepoznala i samo me uvede u kuću. Bezriječno.
Eh, tu… iza zatvorenih vrata, između moje majke i mene sijevao je smeđi kaiš čiji je zvuk sporadično prekidalo njeno pitanje: Hoćeš li se ubiti?, i moj odogovor: Neću!
I tako, sve u taktu… 3 puta kaiš, pa pitanje: hoćeš li se ubiti?, i moje: Neću!
Taman kad je završila seansu, oplavila me pošteno i krenula da okači vaspitnu spravu na čiviluk, ja joj (umjesto da šutim ko riba) kroz jecaje kažem: a, ni ti… ni ti me nećeš ubiti… nikad.
Trebam li napominjati da kaiš u tom momentu nije završio na čiviluku, nego opet na meni.
I… eto, tog dana sam se svečano oprostila od svih suicidnih ideja u životu.
Nikada neću zaboraviti te batine.
I još jedne koje smo dobili i brat i ja kad smo se potukli…
I one još jedne kad sam morala ubrati štap u bašti, pa ja otkinula cijelu granu tek zasađene mladice breskve koja je poslije toga kusavo rasla podsjećajući i majku i mene na njen vaspitni čin. Ona je do smrti mislila da sam ja to uradila namjerno, a ja se kunem da nisam…
Danas znam da moja majka nije znala šta čini. Htjela je valjda najbolje za mene i smatrala je da je batina iz raja izašla.
Da je poživjela bilo bi joj krivo. Znam, isto tako, da mi opet nikada ne bi rekla: Izvini!
Jer… i za nju je to bila preteška riječ.
Kad je legla na postelju u našoj kući su umrle sve vaspitne metode.
Šamaranje i batinanje nastavio je život lično… baš onako kako je majka prognozirala kad bi u naletu svoje huje mahala kaišem iznad mog lica.
Ovo životno mlataranje i vaspitavanje boljelo je više… mnogo, mnogo više… tako da sam počesto poželjela da se vrati vrijeme kad majka zamahuje smeđim, kožnim kaišem.
I eto… desilo mi se da par djevojaka iz mog razreda, koje nisu bile iz kamenjara, nego onako fensi (ć)curke pod opskrbom oba roditelja, doručkom, ručkom i večerom redovno, toplom kućom, bez brige i bez pameti ismiju moju suknju, jer: prečesto je bila na meni.
Napravila sam se da ne čujem.
Boljelo je…
Nikome ne piše na čelu što živi, kao što ni meni tada nije pisalo: bez oca, bez majke, bez ručka, bez tople kuće…
Ono što se u moju kuću nije prenijelo su vaspitne metode moje majke.
Samo jednom sam izmlatila svoje dijete da pamtimo. Doduše… ne mogu to ni zaboraviti kad me sto puta podsjetila na te jedne batine zbog glupog ćupa.
Izvinula sam joj se 387 puta i ako poživim sigurno ću još toliko puta.
Znam da djecu ne treba udarati.
Život će, ne brinite!
Znate li ikoga ko se izvukao i provukao tom kaišu i toj šibi života?
Ja ne znam…
(a, evo i ocjena… onako kako se tražilo, iako ja… ja uopšte ne volim učiti)”
Mediha Selimović