„Deca već u vrtiću pokušavaju da prstićima uveličaju cvetić u bojanci, kao na ekranu.“ Zbog opšte NEZRELOSTI u Hrvatskoj se polazak u školu sve češće odlaže, a kakva je situacija kod nas?

Foto: Canva

U Hrvatskim medijima je objavljena vest da je za više od 4000 dece odložen polazak u prvi razred osnovne škole. To je otprilike odlaganje za svako deseto dete. Neki od razloga su zdravstveni, neki psihofizički ili u vezi sa socijalnoemotivnom nezrelošću. Radi se, kažu stručnjaci, o opštoj nezrelosti dece za polazak u školu.

„Svake godine možemo videti sve više problema u nerazvijenoj finoj motorici,, grafomotorici. Učenici ne znaju da drže olovku kada dođu u školu, ne znaju da prate crtu na papiru, ne znaju da precrtaju nešto s papira“, rekla je Antonija Mirosavljević, predsednica Saveza direktora osnovnih škola.

Da li je problem u tehnologiji? Stručnjaci kažu – to je sigurno jedan od problema.

„Recimo, deca u vrtićkoj dobi znaju kada da dobiju slikovnicu, unutar slikovnice ponekad pokušavaju  da povećaju cvetić. Kaao što to rade na mobilnim ekranima, rekla je Mirosavljević.

Kakva je situacija kod nas?

U razgovoru sa Gordanom Jović, školskim psihologom i Majom Radović, nastavnicom srpskog u OŠ „Jovan Miodragović“ došli smo do nekih korisnih informacija o tome kako situacija izgleda kod nas.

Zvanično, javne podatke o tome koji je procenat ili broj dece koja polaze u školu godinu dana kasnije, kao ni koji su razlozi, nemamo. Na naš upit da nam ove podatke dostave, Sekretarijat za obrazovanje i dečju zaštitu do objavljivanja ovog teksta nije odgovorio.

Po pravilu, odluku o odlaganju polaska u školu ne može da donese roditelj. Oni mogu da podnesu zahtev za odlaganje nadležnoj Interresornoj komisiji navodeći razloge odlaganja koji mogu biti potkrepljeni i medicinskom dokumentacijom, ali i ne moraju. Nekada roditelji sami imaju utisak da dete nije spremno za polazak u školu poredeći ga sa vršnjacima i na osnovu toga podnose zahtev za odlaganje. Roditelji koji na tome insistiraju, traže i mišljenje osoba koje su učestvovali u razvoju deteta (vaspitači, lekari, logopedi, psiholozi…) i uz svoj zahtev prilažu i mišljenja stručnjaka.

Procena za potrebom odlaganja polaska u školu može se obaviti dok je dete „vrtićkog“ uzrasta, te roditelji dece kojima je odložen upis u prvi razred, kada dođe vreme za upis u školu, svoju decu te godine ne upisuju. U tom trenutku škola nema informacije o broju dece kojima je upis odložen, ali naredne školske godine ima, kada roditelj prilikom redovnog upisa i donošenja uobičajene dokumentacije donosi i rešenje Interresorne komisije. 

Broj zahteva za odlaganje u porastu

Činjenica jeste da postoji veći broj zahteva koji dolaze od strane roditelja da se polazak u školu odloži, a posebno od strane roditelja čija su deca rođena u januaru ili februaru. Delom bi se to moglo pripisati i činjenici da je zakonom propisano da se deca rođena od 1. marta jedne, do 28. februara naredne godine, upisuju u istu generaciju. Roditelji to često navode kao razlog i smatraju da bi trebalo da deca idu u školu sa svojom generacijom kao što je to nekada bilo. Ipak, trebalo bi da imaju poverenja u stručna lica i institucije i da prihvate stručnu procenu, a ne da, nakon izveštaja koji njima ne odgovara, postupaju po svojoj volji. Ne tako retko, dešava se da odlaze od lekara do lekara, dok ne dobiju mišljenje koje njima odgovara i na osnovu koga će podneti zahtev Interresornoj komisiji za odlaganje upisa u prvi razred.

A kako su se to prvaci promenili?

O tome da su se deca promenila govori se mnogo i često. Promenio se i odnos prema deci, a promenilo se i roditeljstvo. Međutim, deluje da je ta promena stvorila nešto što zovemo „novo normalno“.

Stiče se utisak da su se svi, u nekom trenutku, navikli na činjenicu da se sve potpuno promenilo. I percepcija dece i doživljaj i način na koji rešavaju problemske zadatke.

„Jednostavno, desio se neki prelomni trenutak od kog ništa više nije isto i malo toga danas može da bude iznenađujuće. Ali to nam naravno ne daje za pravo da i dalje ne insistiramo na sticanju osnovnih, bazičnih znanja i navika bez obzira koliko to izgledalo ‘staro’.“ – kažu naše sagovornice.

Specifična umesto opštih znanja

Kod dece je poslednjih godina karakteristično i to da raspolažu specifičnim interesovanjima, informacijama, znanjima, ali ne toliko i opštim. To može biti rezultat i reforme predškolskog programa, ali i načina na koji roditelji usmeravaju decu. Oni vole neku konkretnu oblast. Recimo, znaju puno o svemiru, dinosaurusima, zastavama, karakteristikama neke države. Međutim, među tom decom je nemali broj i onih kojima nedostaje opšte znanje, opšta kultura, pa će pre znati da nabroje sve planete Sunčevog sistema nego da navedu i opišu pojave koje se dešavaju oko njih, npr. koja godišnja doba postoje. Ukratko, nema one sistematičnosti u znanju koja je postojala ranije gde deca imaju neka osnovna znanja i veštine sa kojima se ranije podrazumevalo da se krene u školu.

Separacijski problemi

Ono što se još može primetiti jeste povećan broj dece koja se nisu na duže od par sati odvajala od roditelja. Izostali su odlasci sa kolektivom na jednodnevne ili nedeljne izlete u uzrastu pre škole. Razlozi za strah od odvajanja mogu da budu različiti i u rešavanju tih problema treba postupati strpljivo, najčešće i uz pomoć stručnog lica. Nikada ne treba insistirati po svaku cenu da se to reši na prečac, naročito ne po cenu da to za dete bude frustrirajuće. U slučaju da roditelj navede kao razlog da dete jednostavno nije želelo da ide, zadatak i na roditelju i na svima koji učestvuju u razvoju deteta jeste da pokušaju da pronađu razloge zašto je to dete reklo i šta ga s tim u vezi uznemirava.

Potrebe i želje

Roditelji danas mnogo više slušaju mišljenje i poštuju želje svoje dece, a ne umeju uvek da naprave razliku između dečijih želja i potreba. To, dugoročno gledano, može dovesti i decu i roditelje u različite probleme, poput niskog nivoa tolerancije na frustraciju, komunikacione probleme i sl. Ispunjavajući svaku želju detetu, roditelji zapravo rade protiv njih.

Učestvovanje dece u donošenju odluka na svakodnevnom nivou je važno i poželjno, ali roditelji bi trebalo da znaju da je u redu ako dete odlučuje koji će ranac ili svesku kupiti za školu, ali ne i koju će osnovnu školu upisati.

Osetljivost

U medijima i među roditeljima sve se više može čuti termin „osetljivo dete“ ili „hipersenzitivno dete“. Naravno da postoje i osetljivija deca, ima i hipersenzitivne, ali je mnogo i prezaštićene, koja se „kriju“ iza naziva osetljiv. Roditeljstvo često nije lak zadatak i nekada iz najbolje namere da svom detetu pružimo sve najbolje dovodimo i sebe i svoje dete do situacije da nam bilo koji izlazak iz komforne i dobro poznate situacije i sredine izaziva osećaj nelagode. 

Ne prihvataju poraz

Dobro je kada se deca odgajaju u svojim porodicama sa puno pažnje, ljubavi i razumevanja, ali kao i svuda, važno je napraviti granicu u davanju povratne informacije deci da su najbolja i najpametnija, najuspešnija. Ovo stoga što upravo te poruke od strane roditelja kod dece stvaraju i latentni pritisak da moraju uvek u svemu biti najbolji i pobednici. I to je ono što nije dobro, jer to povlađivanje kasnije nosi burne reakcije u sredini gde neće uvek biti pobednici i gde će morati da se suoče da postoji i neko drugi veštiji, bolji od njih.

Više govornih problema, ali i više svesti o tome

Da je broj dece s govornim problemima narastao toliko da je gotovo svakom drugom detetu u nekom trenutku potrebna podrška od logopeda nije tajna, ali ohrabruje činjenica da roditelji u mnogo većem broju tu podršku i koriste, odnosno svoju decu na vreme odvode kod logopeda i na logopedske tretmane.

Pravilan govor jedan je od preduslova za savladavanje čitanja, ali i bitan faktor razvoja dečjeg samopoštovanja. Važno je da su to roditelji razumeli.