Dok ne stignemo Finsku i mi ćemo obarati rekorde. Ali po broju opravdanih izostanaka s nastave. Razlog – bolest

Prvo polugodište mi je, i nekad kao kao učeniku i danas kao nastavniku, uvek brzo prolazilo. Ono čemu se nisam radovala ni kao učenik, još manje kao nastavnik, jeste drugo polugodište.

Ne znam kako roditelji gledaju na to, ali iz ugla onoga koji je u direktnom nastavnom procesu, nije nimalo jednostavno. Ono što me svake godine frustrira kao nastavnika i kao roditelja budućeg školarca jesu takmičenja kojima bombardujemo učenike u tom drugom polugodištu. Nisu to izmislili nastavnici, da se razumemo. Izmislili su oni koji misle da samo takmičenjima možete dokazati da vredite i znate.

Pored sveg gradiva koje je u drugom polugodištu obimnije, kada imamo kojekakve evaluacije eksterne i interne, d‌ecu još počnemo ganjati s takmičenjima školskim, opštinskim, regionalnim, republičkim. Odlični učenici se razvlače na sve strane. Povuci ih tamo, povuci ih ovamo. Trebaju ovome, trebaju onome. Dobri iz fizike, dobri iz matematike, odgovorni za školske priredbe, dobri u sportu… Svaki nastavnik se pretvori u lovca na talente. D‌eca ne mogu ni jednom nastavniku reći da to ne mogu, niti da im je to naporno. Roditelji se takođe ustručavaju, a i drago im da im je dete tako dobro u svim oblastima. Koja je motivacija? Koja je korist?

Motivacija je ocena koju će dobiti kao nagradu od svakog predmetnog nastavnika. Toliko oni mogu da nagrade. Ali, takvoj d‌eci petice nisu nešto što tako trebaju da love. Takmičenja imaju vrlo skroman budžet koji će biti usmeren na nagrade za postignute rezultate. Nagradu u vidu diplome na kojoj redovno nešto pogreše, sendvič i sokić za celi dan, dva, tri koliko borave na nekom takmičenju i smotri. Žalosno, ali istinito. Dobiju neku knjigu, koju su već pročitali, ali sada s posvetom.

Takvi učenici od januara pa do kraja proleća ne znaju gde bi pre. Imaju redovnu nastavu s koje sve i da mogu ne žele izostajati, jer to gradivo im treba za završne ispite i zaključne ocene. Žele da stignu sve ono što prosečni učenici rade za to vreme dok se oni pripremaju za takmičenja. Postoje dodatne nastave, ali nisu ni one dovoljne da pripremite učenike za sva takmičenja.

I u svakoj školi vam je isto, po sistemu imamo pet učenika koji su najbolji u svim oblastima u kojima se takmičimo i sada ćemo njih opteretiti. Oni su sigurni, oni uvek pobjeđuju, donose medalje, diplome, trofeje Školi, ostali neka uče koliko moraju. D‌eca iscrpljena, nastavnici moraju da stignu da pripreme i održe sve redovne časove i dodatne nastavu, kao i da se odreknu svakog vikenda s porodicom, onda kad se organizuje takmičenje.

Daleko smo mi od Finske

S čim ili s kim se to naše školstvo takmiči? Koga mi ganjamo? Koje svetske autoritete u obrazovanju? Imamo najveći broj izostanaka s nastave, opravdanih (razlog bolest, sve potkrepljeno lekarskim opravdanjem). D‌eca nam ne vole školu, povraća im se od škole i boli ih stomak… Bolesni su od škole. Kada pogledate rasporede testova, provera ovakvih i onakvih, rasporede časova i sva silna takmičenja nije da ste baš srećni i s ushićenjem da idete u školu. Daleko smo mi od Finske, podaleko u svakom smislu. Niko od našeg obrazovnog sistema preko noći ne može napraviti školu u koju se ide s pesmom. Učenici u nižim razredima već imaju gastritise. Mi svoju d‌ecu ovd‌e ubijamo u pojam testovima kao da će u životu polagati samo testove. Niko ne uči dete životu. Život nije takmičenje i nije test, život je snalaženje u raznim situacijama. Bitno je da nam je dete prvo iz matematike na opštini, a to što ne zna sebi da skuva čaj sa 14, nije bitno.

Bitno je da mi nešto stalno merimo, poredimo, ocenjujemo, procenjujemo, evaluiramo, testiramo, pratimo, dok nam d‌eca beže od škole i školskih obaveza. Nisu oni krivi, krivi smo mi koji smo im planine navalili na leđa.

Pa da, vikendi su idealna prilika da se čitava porodica okupi oko 100 zadataka koje niko ne zna da uradi. Prilika da se zovne i komšija s kojim se ne priča i rođak s kojim se niste čuli od Božića i da se zove stari prijatelj iz srednje da bi se rešili zadaci koje na kraju nije rešilo dete, nego sva uža i šira rodbina i prijatelji. Domaći zadatak za sve, osim za učenika koji je dok se taj zadatak radio, gledao i slušao kako se roditelji svađaju. Vikend svima uništen, a on/ona kriv/kriva što ne zna to da uradi. Eto, tako izgleda naše obrazovanje.

Dok ne stignemo savremene obrazovne sisteme, mi ćemo obarati rekorde po broju opravdanih izostanaka s nastave, razlog bolest

Piše: Selma Karić