Danas je narcisoidnost dobila jedan pežorativan prizvuk. Pri samom pomenu narcisa mi nužno mislimo na nešto negativno, pogrešno, loše, kaže u potkastu Mamazjanija dečji psihijatar Roberto Grujičić.
I zaista, narcis je stopostotno negativan pojam u svakodnevnom govoru. Grujičić, pak, tvrdi da ne treba tako posmatrati stvari.
”Ljudi ne znaju da postoji nešto što se zove ’zdrava narcisoidnost’ ili, ako hoćete da blaže zvuči, samouverenost. A šta je to drugo nego jedna narcistička crta koja nas gura i stimuliše ka uspehu? Kao što nije svaka anksioznost patološka, odnosno nije svaki strah patološki, već postoje i normalni strahovi, isto tako postoje i narcističke crte i narcističke odbrane koje su u psihologiji poznate kao neki od najjačih elemenata naše ličnosti pomoću kojih mi stremimo ka uspehu.” – objasnio je Grujičić.
Međutim, dodao je, psiholozi i psihijatri se veoma zabrinu ako kod osobe posumnjaju na narcistički poremećaj ličnosti. A to je već nešto drugo.
”Uglavnom kada ljudi govore o narcisima, o tome se radi. O poremećaju ličnosti i psihopatiji. Mi, u suštini, kao društvo idemo ka nečemu što se zove narcističko doba. Kultura marketinga, medija, prodaje bilo čega što se uparuje sa lepotom. Sreća je postala imperativ i ti ako nisi srećan, gotovo da ’nisi normalan’.” – ističe ovaj psihijatar.
U radu s decom i roditeljima, kaže, veoma često doživljava situaciju da mu roditelji kad uđu u ordinaciju odmah kažu: ”Doktore, moje dete je visoko inteligentno”.
”Na to ja kažem dobro, hajde da vidimo šta ono može, šta ne može. Na kraju se ispostavi da je to dete od, na primer, sedam godina, koje rešava složenije aritmetičke zadatke, ali i dalje nosi pelene. Tu sad treba da se zapitamo – da li je to dete inteligentno? Jer, postoje različite vrste inteligencije. Ono kako mi sada merimo inteligenciju pokazuje samo trenutni presek stanja, ono kako je to dete SADA rešilo neki test. Ali taj rezultat, taj famozni IQ ne oslikava svakodnevno funkcionisanje neke osobe.” – kaže Grujičić.
Dodaje da, gledajući decu kako vešto u najranijem uzrastu barataju novim tehnologijama i pronalaze crtaće koje žele na Jutjubu, roditelji sebe na neki način teše i uveravaju da je to dokaz da je dete inteligentno iako ono, možda, još i ne govori.
”To su načini na koje roditelji pokušavaju da pronađu i nadomeste neki nedostatak i to su te naše narcističke crte koje nosimo i potpuno je ok. Ali postoji drugi probrem, a to su narcistički roditelji koji imaju upravo taj maligni narcizam.” – objašnjava psihijatar.
Kaže da je poznato da su narcisi usmereni na sebe, bez empatije za druge, crpe od drugih sve što je za njihovu korist.
”Ali, ono što se zaboravlja jeste da i ti narcisi dobiju decu. I to onda postaje jezivo. Svi one klišee za koje smo čuli a vezuju se za roditelje narcise, zaista su istiniti. Dete je dobro samo dok ostvaruje ambicije roditelja, dok osvaja medalje, dok ide na takmičenja… Pa se ta deca toliko upinju i idu van svojih kapaciteta da bi impresionirali tog roditelja. Jer detetu je, rekli smo, najvažnije na svetu da ga roditelj voli. A roditelj nikad nije zadovoljan i tu je jedna provalija u koju dete tone…” – kazao je Grujičić.
Istovremeno, manjak empatije koji je jedna od glavnih osobina narcisoidnih roditelja sprečava ih da uoče i prepoznaju tugu i bol koju nanose svom detetu.
”Oni ne prepoznaju bazične emocionalne potrebe svog deteta. Oni da prepoznaju da je njihovo dete OČAJNO zbog toga što oni nisu srećni zbog njihovog uspeha, oni bi stali. Ali ne prepoznaju. To su oni roditelji koji od samog starta nisu posvećeni tom detetu. Oni neće da žrtvuju svoje slobodno vreme za igru s decom, angažovaće dadilje ili bake, ali traže rezulztat i za taj rezultat preuzimaju zasluge.” – objašnjava ovaj dečji psihijatar.
Kaže da nikako nije protiv toga da roditelji kad dobiju dete ugode sebi i pronađu vreme za izlaske ili hobije, ali bi, na početku, ipak trebalo da imamo u vidu da je to naše noćno ustajanje detetu potrebno i da je vreme koje mu posvećujemo u tom prvom periodu od velikog značaja za njegovo napredovanje i emocionalno zdravlje.
”Ali, narcistički roditelji se ničeg ne odriču. Oni uživaju u pažnji koju dobijaju zbog uspeha koji ostvaruje njihovo dete. Hrani se taj ego. A onda, to dete odraste i postane možda bolje, lepše, uspešnije od roditelja. I ti vidiš situaciju, u praksi, na primer dođu majka i ćerka, a ćerka postaje lepša od mame koja je narcis i koja to ne može da podnese. Tu se pojavljuje sumanuta slika zamene uloga, gde se majka ponaša kao dete jer je ozbiljno ljubomorna na svoje dete. I to je ozbiljan problem u porodici koji se vrlo teško leči.” – tvrdi ovaj psihijatar koji se i bavi zaštitom dece od zlostavljanja.
Govoreći o malignom narcizmu, ovaj psihijatar otkriva da se on u literaturi definiše i kao ”korporativni narcizam” jer su to ljudi koji su na visokim funkcijama u velikim kompanijama, uticajni političari, oni koji upravljaju velikim količinama novca ili ljudi na jednoj strani, a ne mogu da interreaguju sa svojim sopstvenim detetom. To se, tvrdi Grujičić, često dešava.
Kako je objasnio, postoji i druga vrsta narcizma, koji u psihijatriji zovu vulnerabilni, odnosno osetljivi narcizam.
”To su najčešće, kada je reč o roditeljima, žrtve. Preuzimaju tu ulogu, pa se može čuti u njihovom okruženju kako za njih govore ’izigrava žrtvu’. Iako se veruje da nije tako, to su zapravo vrlo moćne pozicije koje takvi roditelji često koriste za manipulaciju. A ako neko može da prepozna takve osobe, to su deca, adolescenti pre svega. Bez greške ih ’namirišu’ pa dođu i kažu vam ’moja majka stalno izigrava žrtvu, ne mogu više da je slušam’. I onda nastaje taj konflikt gde majka postavlja stvari tako da je ona sve radila za svoje dete, i čisti i pazi i nuna i sve daje, a ti ne možeš da se vratiš kući na vreme, nego kasniš. I zamislite onda taj konflikt u adolescentu, koji stvarno počinje da misli da čini neko zlo toj ženi. I takav odnos u porodici obično se završi na dva načina. Ili apsolutnim prekidom ili time da dete postane takvo isto, da preuzme taj obrazac i isti problem onda ima u svojim odnosima koje stvara kroz život.” – istakao je Roberto Grujičić, inače dečji psihijatar na Institutu za majku i dete.
I tako deca narcisa, kaže ovaj doktor, postaju ili takođe narcisi, ili crne ovde u porodici koje neće da igraju po zadatim im pravilima.
”To su obično zaista ona pametnija deca koja uspeju da prozru takve roditelje i od njih da se distanciraju, ali se onda otvara jedan put na kom oni vrlo često utehu traže u psihoaktivnim supstancama, rizičnim situacijama, lošim odnosima.” – objasnio je Grujičić.
Napišite odgovor