Zamolio me juče: “Pričaj s njom. Ona te treba. Ako ti je već čudno pričati, možeš joj pisati. Tvojoj devojčici….”
Nekoliko sati i paketića papirnatih maramica kasnije, napisah joj pismo:
“Draga moja devojčice, prije nego stigneš ovde ne želim ti reći kako stvari, stoje niti kako su stajale, već kako želim da sve bude tvojim dolaskom.
Od tvog prvog dana želim da osjetiš roditeljsku ljubav i pažnju svaki dan, cijeli dan, čak i kad nismo fizički pored tebe. Želim ti da svaki tvoj novi trenutak dočekamo iskrenim osmijehom nestrpljivo iščekujući da nam opet trepneš, nasmiješiš se ili zagugućeš.
Želim da ti ne nedostaje pusa i zagrljaja, pusa koje će te natjerati da napraviš svoje prve korake i prije vremena i zagrljaja kojima ćeš sretno trčati u susret.
Želim da ne osjećaš da je tvoj plač neopravdan i da njime iskazuješ svoje osnovne potrebe, a ne da plačeš jer smo mi isfrustrirani i nervozni.
Ne želim da ikad vidiš ili osjetiš nasilje ispod krova pod kojim ćeš rasti. Želim da tvoj krevetić bude uvijek čitav, da se u njemu osjećaš ugodno skoro kao u mojem ili tatinom naručju. Ne želim da ikad osjetiš kako se krevetić slama pod tvojim svega 5 ili 6 kilograma teškim tijelom.
Bit će katkad problema u odnosu tvojih roditelja, ali želim da oduvijek znaš da nije niti će ikad biti na tebi da ih ti rješavaš, a još manje da budeš za njih kriva i odgovorna. Mi, tvoji roditelji, riješit ćemo sve svoje među sobom, ti samo budi svoja i živi svoj život neometano.
Budi dijete što dulje možeš. Da, budi dijete i onda kad poželiš biti odrasla. Budeš li imala brata ili sestru, želim da ti ni pod koju cijenu ne pokvarimo odnos s njom ili s njim jer braća su najljepši poklon koji ti roditelji mogu pokloniti.
Želiš li se popeti na drvo želim da tvoj otac bude taj koji će to, unatoč mom protivljenju, raditi s tobom. Kada ćeš hteti naučiti voziti bicikl ne želim da to naučiš sama nego da smo tu s tobom i brišemo ti koljena okrvavljena od padova po asfaltu.
Kvragu, kupili bismo ti i štitnike ali džabe sve kad ćeš koji tjedan kasnije pasti na plaži i opet raskrvariti koljena. Nema veze, neka ti to budu jedini ožiljci koje ćeš ikad imati i neka te podsjećaju na ljetovanja s roditeljima.
Ne želim da ikad plačeš zbog nas i da ne možeš spavati, da smo mi krivi što ti sanjaš ružno. Tata će te nositi kad si umorna, a ja ću ti čitati uspavanke. Neću ti pjevati, to će isto tata. Vjeruj, tako je najbolje.
Znaj da su suze najnormalnija stvar kao i smijeh, voda i zrak i da plakati smiješ ako ti se plače. Dapače, moraš. Nisi i ne trebaš biti uvijek najjača i nasmijana.
Nasmijana ili uplakana, želim da znaš da nisi sama i da meni, a vjerujem i tvom tati, nikad nećeš biti na zadnjem mjestu ali ni na drugom ili trećem. Uvijek na prvom. Prvo ti onda sve ostalo.
Želim da nikad ne saznaš kako je biti usamljena u prostoriji punoj ljudi ili da ne znaš koga nazvati kad ti je potrebna pomoć.
Kad malo porasteš želim ti da voliš. Cvijeće, šumu, nebo, životinje, ljude… Ne nužno tim redoslijedom. Voli koga god hoćeš, bio on ili ona, mi na to nemamo niti želimo imati utjecaj. Ali, voli za pravo, svim srcem i kad dođe trenutak, a statistički vjerojatno hoće odboluj tu ljubav kako treba. Mi smo tu bude li ti trebala utjeha ili samo društvo za u kino i na sladoled. Za besciljne šetnje po mraku, u tišini.
Ne juri. Nikud. Sve na svijetu može čekati. Nova veza, nova ljubav, novi posao… Baš sve. Niti ta krvava koljena nisu preko noći zacijelila tako neće ni ove druge, nevidljive rane, a vjeruj mi, bit će ih, ma koliko te mi čuvali. A čuvat ćemo te uvijek i stalno.
Želim da ti ne bude čudno čuti riječi “Volim te.” jer ćeš ih se naslušati od prvog dana. Naviknut ćeš se na njih pa će ti biti lakše čuti ih ponovno i od nekog drugog, ali zahvaljujući nama nećeš se za njih loviti kao za zrak.
Naučit ćemo te što je ljubav, ona iskrena i bezuvjetna od koje sve ostale ljubavi polaze. Voljet ćeš, izgovarat ćeš te riječi samo onda kad za to budeš spremna i kad osjetiš da je to, barem u tom trenutku, to.
Draga moja đevojčice, želim ti da budeš najsretnija na svijetu.
Volim najviše.
P.S. Nadam se da ćeš i ti voljeti plesati. I da nećeš nikad prestati jer plesni podij je čaroban. Što god odabereš da je tvoje čarobno mjesto, nadam se da ti ga nitko nikad neće oduzeti.”
Zamolio me da joj napišem pismo. Svojoj đevojčici.
Onoj istoj koju priželjkujem. Onoj koja je već bila.
Da napišem pismo sebi.
Autor: Ana Kolar
Izvor: Lolamagazin