Dve skorašnje situacije s mojom decom su me „razbile“ na komade…

Mnogo puta hvatam sebe kako sopstvenoj deci spočitavam razne stvari: zameram im da su lenji, ne uključuju se u kućne obaveze, da previše igraju igrice i važne su im samo igračke i materijalne stvari. Kako dreknem, ubeđena da ništa od onoga o čemu im godinama moj dragi i ja pričamo, nije ušlo u te njihove male, lepe glavice.

Foto: Canva

Percepcija nas savremenih roditelja, koja potiče iz želja naše dece, koja su neprestano okružena i bombardovana primamljivim novotarijama potrošačkog društva. I koja žele da se uklope u društvo, da imaju ili budu poput sve druge dece. Pa ni mi odrasli nismo imuni na to, zar ne? Inače ne bi uzimali automobile koje teško možemo da priuštimo na kredit, kupovali brendiranu šminku ili „peglali“ karticu za nove čizme.

Ali, čini mi se, da u tom svom svakodnevnom, nama naizgled sitnom kriticizmu prema deci, zaboravljamo sve ono što s njima radimo i pričamo, sve ono što oni upijaju od nas. Da sve to ima smisla, i da je tu, u njima, samo nismo uvek spremni da to vidimo i pohvalimo. Dve skorašnje situacije s mojom decom su me „razbile“ na komade i naterale da još jednom temeljno promislim koliko je važno (pa makar i malo) vreme koje provedemo pričajući, grleći se s njima, pokazujući kako se živi život po vrednostima koje su nam važne, jer tako najbolje uče.

Pre nekoliko dana, dolazim s posla, umorna i prebiram po glavi šta me sve čeka kod kuće – da vidim da li su uradili domaći, iz čega imaju kontrolni, ručak za sutra, užina za školu, da „peglam“ njihove međusobne čarke. A oni me čekaju, poslagani u vrstu i nešto se domunđavaju. Osmeh od uha do uha i pružaju mi šarenu (rukom ukrašenu) kutijicu. I poslednju piškotu, sačuvanu za mamu.

Otvaram i predamnom se ređaju poruke, pisane dečijom rukom, i počinjem najpre da drhtim, pa onda da plačem. Jer, budala, od drveta ne vidim šumu i često u preužurbanoj svakodnevici punoj obaveza, jurnjave, nervoze, ne vidim da naša deca, ipak, upijaju sve ono što im govorimo, sve one male stvari i rituale kojima ih obasipamo, primaju otvorenog srca svu ljubav koju im dajemo.

Ronzala sam tako bar pet minuta (dok mi se muž smejao a u stvari znam da je i njemu bilo drago), potpuno preplavljena osećanjima, i ljuta na sebe što živim u nekakvom stalnom grču da li ja to dobro radim, kakvi će ljudi postati, da li sam loša majka, koliko im se posvećujem, i da li su sve one roditeljske greške koje pravimo tako strašne da će ostaviti bog te zna kakve posledice po njih.

Glupo, znam, ali često jače od mene, znate me, prepoznajete se i sami verovatno u ovim redovima. Zato i pišem ovu priču, da podsetim i sebe i vas ŠTA JE ZAISTA VAŽNO. Da su deca ogledalo nas samih i da sve ono vredno, lepo, veliko i malo, s ljubavlju urađeno, o da, dragi moji, sve se računa. I stoji, pohranjeno u njihovim glavicama i srcima, i nadam se da će tu i ostati.

Odem na otvorena vrata kod mog Alekse, koji je drugi razred. Kaže učiteljica, radili su bajku „Ribar i zlatna ribica“. I pitala ih je šta bi želeli, kada bi imali zlatnu ribicu. Neko rekao autić, neko veću sobu, neko ništa, a naš sin – brata! Ima čovek dve sestre i fali mu dečačko društvo, pa je mislio da mu mama reši „problem“. Iako mu na žalost ne mogu želju ispuniti, bila sam dirnuta time što nije poželeo ništa materijalno, iako znam sve njegove dečačke želje za Minecraftovima i Lego kockicama. I morala sam, opet, malo, majčinski da odcmizdrim…

Da, čeka nas još milion izazova, pubertet, odrastanje, snalaženje u ovom svetu koji nije po meri nas i u kojem se ne osećamo udobno. Ali, malo šta mi donese toliko treperavosti u srce, kao moja ljubav, naša deca i ljubav koju mi uzvraćaju. I moramo da znamo, ma, da se svakog dana podsećamo, šta je zapravo važno da im govorimo, šta da radimo, znajući da će naša deca, na koncu, skoro sve što znaju o svetu (barem dok su tako mali), naučiti od nas.

Izvor: Mamin svet