Dve stvari koje mi dovode porodice na terapiju poslednjih godina – nepostojanje granica i prevelika opsednutost dečjim osećanjima

Foto: Canva

Da, ja sam neko ko se bavi mentalnim zdravljem dece duže od tri decenije, pružajući im pritom podršku u njihovom socijalnom i emocionalnom razvoju. I da, ja verujem da je izuzetno važno da ih razumemo, da pokažemo da su nam njihova osećanja bitna i da im damo značaj koji zaslužuju. Za zdrav mentalni razvoj dece i dobar odnos s roditeljima, to je zapravo ključno.

Ali, ono što primećujem u poslednje vreme jeste da je roditeljima nametnuto da veruju da je deci UVEK potrebno da se uroni duboko u njihova osećanja, da se ona obrade, prepoznaju, imenuju. Zapravo nije tako. Ta potreba zavisi mnogo od konteksta i trenutka.

Dakle, ima onih situacija kada uopšte ne treba da se bavite dečjim osećanjima na nivou na kom možda mislite. Na primer:

  • kada insistirate da dete nešto podeli s vama – možda želi svoj prostor.
  • može biti frustrirajuće jer u trenucima dok su osećanja snažna, nisu uvek spremni da se njima bave i verbalizuju ih.
  • postoji nešto drugo, u tom trenutku hitnije.
  • ako se dešava uveče, odlaže se vreme odlaska u krevet i dete se budi nervozno.

Dve stvari koje mi dovode porodice na terapiju poslednjih godina

Primećujem, poslednjih nekoliko godina, da deca već sa tri godine ukapiraju neke stvari. O čemu se radi? Pa, brzo shvate da su roditelji u bilo kom trenutku spremni sve da ostave da bi razgovarali s detetom o njegovim osećanjima. Deca, pametna kakva jesu, shvatila su da ako roditeljima pokažu da imaju velika osećanja s kojima se bore, da će dobiti više pažnje, produženo vreme za odlazak na spavanje, biće oslobođeni nekih obaveza, moći će da zakasne u školu ili će jednostavno skrenuti roditeljima pažnju s postavljanja nekih važnih granica.

Drugi obrazac koji primećujem je da za veliku većinu od stotina porodica koje viđam svake godine, osnovni uzrok koji stvara potrebu da dođu na terapiju, ono što je u korenu njihovih problema, jeste odsustvo granica u vaspitanju i borbe moći koje s detetom vode, upravo zbog tog nepostojanja granica.

I to je jedna situacija koja ih sve čini nesrećnim i nezadovoljnim. I roditelje i decu. U razgovoru s roditeljima na temu toga kako se postavljaju granice deci na zdrav način, shvatam da su oni zapravo zabrinuti za to šta će biti sa osećanjima njihove dece, ako pokušaju da im nametnu neka ograničenja.

Šta roditelji ne razumeju

Pa, ne razumeju da deci zapravo u većini slučajeva nije potrebno da u nedogled razgovaraju o svojim emocijama. U trenucima velikih emocija, dovoljno je da čuju da ste ih razumeli, ali da se istovremeno držite postavljenih granica. Na primer: „Ponekad je teško kad moraš rano ujutru da kreneš u vrtić. Potpuno te razumem, zato ću ja danas biti tvoj pomoćnik“ – dok nosite dete do automobila, što je smirenije moguće.

Ako se u tim trenucima zaglavite u proces objašnjavanja i procesiranja emocija, dok su one još snažne, vrlo verovatno ćete ih dodatno naljutiti i skoro sigurno zakasniti tamo gde ste krenuli.

Kasnije, kada se dete smiri, naravno da možete razgovarati o tome šta se to jutros dogodilo i kako možete zajedno da prevaziđete takve trenutke i učinite ih podnošljivijim za sve ukućane.

Ključ je, dakle, da emocije jesu bitne, njihovo razumevanje isto tako, da ono što deca osećaju nije ništa manje važno od onog što osećamo mi. Ali, istovremeno, za „kopanje“ po emocijama postoji vreme i mesto. I nije baš uvek važno da se svako osećanje istera na „čistac“. Ponekad je sasvim u redu da bude i prođe.

Izvor: Psihologytoday.com

Autor: Claire Lerner, ekspert za roditeljstvo i dečji razvoj