Inkluzija da, ali ne na srpski način

 
Kako postoje različite vrste oštećenja kod dece, pa su zbog njihovog zdravstvenog stanja neka deca, lakše ometena u razvoju, a neka više, tako ni inkluzija ne sme biti univerzalna, niti šablonska. Svaki roditelj bi morao da odluči u okviru svoje porodice, dali je njegovo dete spremno za inkluziju ili ne.
Ja ovde želim da iznesem svoj stav i stav ljudi koji dele moje mišljenje. Sa mojim mišljenjem ne bih i ne želim da se slože svi ljudi, niti želim da ga nekome nametnem. Naprotiv voleo bih da pročitam i nečije mišljenje roditelja koji ne deli mišljenje samnom, zato je ovaj blog i otvoren da svako može izneti ono što misli.
Ovih dana prelistavam mog omiljenog pisca Dučića i zapade mi jedan tekst za oko pa bih voleo da ga na ovom mestu i podelim sa vama. Tekst je iz njegove knjige Književene impresije, a naslov događaja je “IMAĆEMO KARAĐORĐEV SPOMENIK” interesntno je što je tekst objavljen 26. novembra 1909. godine i ukratko radnja se odvija oko tendera ko će napraviti od umetnika spomenik proslavljenom srpskom vođi na Kalemegdanu, ništa spektakularno kako nekada tako i sada, da nije poslednjeg pasusa ovog događa. Prepisujem doslovce tekst pa sami procenite.
” Ja žalim što je tako i što Odbor nije učinio svu opreznost pre nego se odluči. Ima više od 10 godina da je grad Minhen raspisao konkurs za jedan bunar pred Akademijom. Nizale su se izložbe projekata jedna za drugom, i još pitanje nije rešeno-i to u zemlji koja je od najbogatijih umetničkih zemalja koja su ikada postojale. Naš Odbor je to prelomio preko kolena, sasvim vojnički. Tim gore po nas.
Tekst i događaj su se desili 1909 godine, spomenika Karađorđu na Kalemegdanu nema, a neko je za to uzeo pare, a i dnevnice. I ništa nije urađeno. Moje prvo (1) NE INKLUZIJI iz istog razloga i događaja, Neko je u ovoj zemlji prelomio preko kolena, vojnički. Ne postoji ništa sistemski niti redosledno, bitno je da se nešto radi, dali to valja ili ne nije ni važno. Nemcima je 10 godina bitno kako, i ko će sazidati česmu pred Akademijom jer ona ne samo da mora imati svrhu da utoli žeđ žednome, već mora da se uklopi u arhitekturu i sredinu, ne sme da odudara od okoline.
Moje pitanje: “gde je obična česma a gde je inkluzija” da neko od svojih para odluči da sazida česmu i da od svojih para plaća vodu, bilo bi ma sazidaj je gde god hoćeš, al ja da budem nadžorni organ… Neću dalje.
Neko se odlučio za INKLUZIJU jer je to sada moderno, dali se ona uklapa u našu sredinu, naš mentalitet ma to nije važno koga briga. Daj da prelomimo sada pa kada krene naopako tada ćemo da tražimo krivce i da se “vatamo za glavu”. I ako se u celoj Evropi gasi inkluzija na način na koji je trebalo da bude sprovedena, mi je uvodimo onakvu kakva nije imala efekta. Ajd da sazidamo česmu dal će u njoj biti vode koga briga u prodavnici uvek možeš da kupiš litar i po. Uvek uvezemo model star 100 godina, onaj koji je odavno za odpad, za njega debelo platimo, a dali ćemo da se vozimo nije važno.
Na sve načine ovaj ovaj model mora biti zaustavljen. Neko treba da opravda priznanicu, a za kasnije koga briga.
Sistematski korak po korak, odbaciti sve ono što ne valja, gde su drugi olupali glavu, to odbaciti a sa rezervom uzeti ono što je dobro, pa opet proceniti da li se uklapa u arhitekturu našeg mentaliteta.
 
Izvor: drugastranainkluzije.blogspot.rs